Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5493/10 (V. J.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5493/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5493/10, rješavajući apelaciju Vojne Jekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 16. stav 2. i stav 4. tačka 1 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojne Jekić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000826 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000826 09 Gž od 18. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 000826 04 P od 5. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojne Jekić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000826 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000826 09 Gž od 18. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 000826 04 P od 5. decembra 2008. godine u odnosu na pravo iz člana 8. Evropske socijalne povelje, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojna Jekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara koju zastupa Mirsad Islamović advokat iz Brčko Distrikta BiH, podnijela je 9. decembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000826 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000826 09 Gž od 18. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu Osnovni sud) broj 83 0 P 000826 04 P od 5. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000826 04 P od 5. decembra 2008. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 83 0 P 000826 09 Gž od 18. marta 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tuženi) broj Su-562/04 od 7. septembra 2004 godine o prestanku radnog odnosa sa 8. augustom 2004. godine te da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, poveže radni staž i uplati doprinose te da joj plati na ime izgubljene plaće iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Apelantica je obavezana da tuženom plati troškove postupka u iznosu od 960,00 KM.

3. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da je apelantica radila na radnom mjestu daktilografa u Osnovnom sudu u Loparama od 12. aprila 2000. godine, da joj je rješenjem predsjednika tog suda od 2. marta 2004. godine, prestao radni odnos sa danom 7. mart 2004. godine, uslijed reforme pravosudnog sistema u Republici Srpskoj i to zbog ukidanja Osnovnog suda u Loparama i pripajanja Osnovnom sudu u Bijeljini. Osnovni sud je dalje utvrdio da apelantica protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije ulagala prigovor niti je pokretala sudski spor. Osim toga je utvrđeno da je apelantica radila u Osnovnom sudu u Bijeljini na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 10. marta 2004. godine te sporazuma od 7. maja 2004. godine i 3. juna 2004. godine na osnovu kojih joj je radni odnos na određeno vrijeme produžavan sve do 8. jula 2004. godine a radni odnos joj je prestao 8. augusta 2004. godine po isteku otkaznog roka od 30 dana. Rješenjem tuženog od 9. jula 2004. godine apelantici je određen godišnji odmor u trajanju od 19 dana (od 13 jula do 6. augusta 2004. godine) a apelantica je obavijestila tuženog da je 27. jula 2004. godine „otvorila bolovanje“ a porodiljsko–trudničko bolovanje je počela koristiti 26. augusta 2004. godine. Osim toga je utvrđeno da je apelantica rodila 21. septembra 2004. godine, da je rješenje koje osporava primila 8. septembra 2004. godine a tužbu podnijela 4. novembra 2004. godine.

4. Osnovni sud je zaključio da je tuženi postupio prema odredbama Pravilnika o utvrđivanju kriterija za određivanje potrebnog broja administrativnog i tehničkog osoblja u sudovima Republike srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji). Naime nesporno je kako navodi Osnovni sud u obrazloženju presude da je reformom pravosudnog sistema došlo do ukidanja Osnovnog suda u Loparama, da je odredbom člana 7 Pravilnika propisano da predsjednici sudova koji se spajaju donose odluku o prestanku radnog odnosa za sve radnike, da predsjednici sudova zaključuju ugovore o radu na određeno vrijeme sa svim radnicima te da će u skladu sa Pravilnikom i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji kada sud počne sa radom predsjednik u roku od 60 dana utvrditi broj i strukturu radnika koji su potrebni za efikasan rad suda objaviti konkurs i zaključiti ugovore o radu sa izabranim radnicima. Nesporno je, kako je dalje naveo sud, da se apelantica prijavila na interni oglas za radno mjesto daktilografa i da je pokazala najslabiji rezultat na testiranju od 27 prijavljenih kandidata, da je sindikalni odbor tuženog dao svoje mišljenje o tome te da je predsjednik suda mogao izabrati onog kandidata za kojeg smatra da će najviše odgovarati potrebama suda. Osnovni sud je citirao odredbu člana 16. stav 2 Zakona o radu (sada član 16 stav 4 Zakona o radu-prečišćen tekst) kojom je propisano da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom ako se radnik i poslodavac drukčije ne sporazumiju kao i odredbu člana 71. Zakona o radu (sada član 77. Zakona o radu-prečišćen tekst) kojim je propisano da poslodavac ne može odbiti da primi u radni odnos ženu zbog toga što je trudna niti joj može otkazati ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsustvo. Osnovni sud je zaključio da se navedene odredbe ne mogu primijeniti na apelanticu jer je apelantici radni odnos prestao istekom vremena na koje je primljena kao i što po raspisanom konkursu nije postigla zadovoljavajuće rezultate u odnosu na ostale kandidate.

5. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda a u obrazloženju presude navodi da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbu člana 18. stav 1 Zakona o radu jer joj radni odnos nije prekinut nego je prestao istekom vremena (radni odnos na određeno vrijeme).

6. Vrhovni ud je presudom broj 83 0 P 000826 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, reviziju odbio. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je potvrdio pravni zaključak nižestepenih sudova da je apelantici radni odnos prestao zbog okolnosti što je predsjednik suda na osnovu pokazanih rezultata na testu i drugih okolnosti zaključio ugovore o radu sa drugim izabranim radnicima odnosno izvršio konačno raspoređivanje radnika na poslove i zadatke u kojem rasporedu se nije našla apelantica a što ona nije pobijala niti je tvrdila da ima prioritet u zapošljavanju u odnosu na ostale. Vrhovni sud smatra neosnovanim revizione navode apelantice da joj radni odnos nije prestao budući da je koristila bolovanje i njeno pozivanje na odredbu člana 18. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, porođajnog odsustva […] kao i za vrijeme drugih opravdanih odsustvovanja sa rada koje radnik koristi na osnovu zakona kolektivnog ugovora i pravilnika o radu ugovor o radu ne prekida. Naime taj sud navedenu odredbu tumači tako da se ne prekida ugovor o radu i radni odnos radniku koji koristi na zakonu zasnovano odsustvo, i da se ta odsustva u koliko se dese u okviru trajanja radnog odnosa i ugovora o radu, imaju tretirati kao vrijeme provedeno na radu bez obzira što radnik nije radio ali to ne znači da se u takvom slučaju radniku ne može otkazati ugovor o radu (prestati mu radni odnos) ako su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi. U konkretnom slučaju, radni odnos apelantice, kako na kraju navodi Vrhovni sud, prestao je zbog utvrđenog viška radnika uzrokovanog postupkom reorganizacije i reforme u sudovima i zbog činjenice da je apelantica pokazala najslabije rezultate na konkursu te nema mjesta primjeni člana 71. Zakona o radu (član 77. zakona o radu-prečišćen tekst) jer radni odnos apelantici nije prestao zbog trudnoće ili korištenja porodiljskog odsustva.

7. Apelantica osporava navedene odluke tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te član 8 Evropske socijalne povelje. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u „arbitrarnoj primjeni materijalnog prava“. Navodi da joj je radni odnos na neodređeno vrijeme prestao 7. marta 2004. godine kada je bila u trećem mjesecu trudnoće a konačno rješenjem tuženog od 7. septembra 2004. godine u vrijeme kada se nalazila na trudnićkom bolovanju. Smatra da je tuženi povrijedio „odredbe međunarodnog prava i to član 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te član 8 Evropske socijalne povelje a koje odredbe zabranjuju poslodavcu prekid radnog odnosa za vrijeme trudnoće ili porodiljskog odsustva“te navodi da „odlučujući o tužbi sudovi nisu primijenili navedene međunarodne konvencije“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glase:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su naveli da je apelantici radni odnos prestao istekom vremena na koje je primljena u radni odnos na određeno vrijeme i zbog utvrđenog viška radnika uzrokovanog postupkom reorganizacije i reforme u sudovima te zbog činjenice da je apelantica pokazala najslabije rezultate na konkursu a ne zbog trudnoće ili korištenja porodiljskog odsustva. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovano.

12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodom apelantice o povredi prava iz člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela povredu ovog prava, ne obrazlažući uopće u čemu se ista sastoji. Obzirom da su u pitanju paušalni navodi, koji ničim nisu obrazložen, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede navedenog prava, odnosno da je povreda navedenog prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. U navodima apelacije apelantica se poziva na navodnu povredu člana 8. Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Evropska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava BiH i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini, čije bi eventualne povrede bio nadležan da ispita Ustavni sud u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelantica u apelaciji poziva na međunarodni dokument koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer je očigledno da apelantica apelacijom ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5493/10 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio