Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5494/10 (I. O.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5494/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5494/10, rješavajući apelaciju Ive Oršolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Oršolića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000716 od 8. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tolise kojeg zastupa Anto Lukač advokat iz Orašja, podnio je 8. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000716 od 8. juna 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-67/05 od 16. juna 2008 godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-08-000 031 od 16. decembra 2008. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati naknadu u visini izgubljenog ličnog dohotka od 1.195,00 KM mjesečno počev od 6. novembra 2003. godine do 31. decembra 2005. godine što ukupno iznosi 30.831,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama u iznosima i za periode pobliže navedene u dispozitivu presude.

3. Tužbeni zahtjev apelanta u ovom postupku, kako su to konstatovali redovni sudovi u obrazloženju presuda, se odnosi na novčano potraživanje po osnovu plaća u mjesečnim iznosima od po 1.195,00 KM za period od 6. novembra 2003. godine do 31. decembra 2005. godine tj. od pravosnažnosti presude Općinskog suda broj P-141/03 od 22. jula 2003. godine do apelantovog penzionisanja. Redovni sudovi su istakli da je pravosnažnom presudom Općinskog suda broj P-

141/03 od 22. jula 2003. godine utvrđeno da je otkaz ugovora o radu koji je tuženi dao apelantu nedopušten i da stoga radni odnos apelantu nije prestao te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao sa danom pravosnažnosti presude i da mu naknadi plaće u iznosu od po 1.195,00 KM mjesečno počev od 1. maja 2002. godine do pravosnažnosti te presude. Dalje je utvrđeno da tužena nije postupila po presudi iako je to apelant tražio dopisom od 2. marta 2004. godine, da je apelant penzionisan 31. decembra 2005. godine a da je tužena apelantu uplaćivala doprinose na plaću sve do penzionisanja. Redovni sudovi su pošli od toga da je otkaz ugovora o radu pravosnažnom sudskom odlukom proglašen nedopuštenim te zaključili da je apelant i pored propuštanja podnošenja prijedloga za izvršenje u roku predviđenim članom 215. Zakona o izvršnom postupku imao pravo da u posebnoj parnici traži isplatu plaća zbog nepostupanja tužene po izvršnoj presudi te da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000716 od 8. juna 2010. godine reviziju uvažio obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizioni prigovor da apelant nije u smislu člana 215 Zakona o izvršnom postupku tražio da sudskim putem bude vraćen u radni odnos i da je u smislu Zakona o izvršnom postupku istekao zakonski rok u kome je apelant mogao zahtijevati vračanje na rad. Obzirom da apelant u spornom periodu nije radio a propustio je da traži izvršenje sudske odluke kojom je tuženom naloženo da ga vrati na posao Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravo na isplatu plaća za traženi period. Na kraju je taj sud istakao da je pravilno ukazivanje tuženog, da, iako bi bila tačna činjenica da su u spornom periodu apelantu uplaćeni doprinosi za PiO to nema uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari jer je to moglo biti rezultat samo dobre volje tuženog da uplaćuje apelantu doprinose do penzionisanja.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo pogrešnom i proizvoljnom primjenom Zakona o izvršnom postupku. Navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud ispravno tumačili odredbe Zakona o izvršnom postupku zaključivši da je tražitelju izvršenja ostavljeno pravo da bira da li će svoje pravo na naknadu plaće ostvariti u izvršnom ili parničnom postupku i da to pravo nije vezano za strogi prekluzivni rok jer bi se takvim tumačenjem išlo u korist onih koji izbjegavaju izvršiti pravosnažne odluke. Nasuprot tome kako dalje ističe apelant tumačenje Vrhovnog suda je „suviše restriktivno i očigledno in favorem tuženom“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da je osporenom odlukom Vrhovni sud preinačio nižestepene odluke i odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu plaća za period u kojem nije ni radio kod tuženog. Naime apelant je propustio da u smislu člana 215. Zakona o izvršnom postupku traži da se sudskim putem izvrši pravosnažna i izvršna presuda Općinskog suda broj P-141/03 od 22 jula 2003. godine kojom je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao pa obzirom da apelant u spornom periodu za koji je tražio isplatu plaća do penzionisanja (od 6. novembra 2003. godine do 31. decembra 2005. godine) nije ni radio to je i odbijen sa zahtjevom za isplatu plaća za traženi period. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5494/10 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio