Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5505/10 (V. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5505/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5505/10, rješavajući apelaciju Vezirke Muhović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vezirke Muhović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 272 09 Rev od 5. oktobra 2010. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-Gž-08-000443 od 7. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju-odjeljenje u Nevesinju broj P-62/05 od 20. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vezirka Muhović (u daljnjem tekstu: apelantica) nastanjena u SAD koju zastupa Obrad Ristić advokat iz Nevesinja, podnijela je 10. decembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000 272 09 Rev od 5. oktobra 2010. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-Gž-08-000443 od 7. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju-odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
2. Presudom Osnovnog suda broj P-62/05 od 20. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže ZP „Rudnik i Termoelektrana“ a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade za uništenu ogradu od kamenog suhozida i ogradu od žice na postavljenim koljima isplati 27.000,00 KM te za materijalnu štetu nastalu u prinosu sijena u periodu od tri godine iznos od 2.500,00 KM. Obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.619,00 KM.
3. Po provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da su nekretnine apelantice (pobliže navedene na stranici 2 obrazloženja presude) potpuno eksproprisane na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove-područna jedinica Gacko (u daljnjem tekstu Republička uprava) od 15. decembra 2004. godine dok je iz zapisnika o usmenoj raspravi Republičke uprave od 1. marta 2005. godine na koji apelantica nije imala primjedbe i na kojoj je postignut sporazum utvrđeno da je za eksproprisane nekretnine apelantici utvrđena i isplaćena naknada u iznosu od 57.817,73 KM. Osnovni sud je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da je vrijednost ograde utvrđena prilikom procjene vrijednosti nekretnina na kojima se nalazila ograda. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice jer joj je na osnovu sporazuma isplaćena naknada za potpuni eksproprijaciju predmetnih nekretnina a koja podrazumijeva naknadu za zemljište i za sve ono što se nalazi na zemljištu u smislu odredbe člana 4 Zakona o eksproprijaciji.
4. Odlučujući o žalbi apelantice Okružni sud je presudom broj 015-Gž-08-000443 od 7. aprila 2009. godine djelomično preinačio prvostepenu presudu tako da se u dijelu izreke te presude u kome se tužbeni zahtjev odbija za iznos od 27.100,00 KM te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev „za materijalnu štetu nastalu u prinosu sijena u periodu od tri godine“ za iznos od 2.5000,00 KM, na način da se ovaj dio izreke prvostepene presude izostavlja. U preostalom dijelu žalba apelantice se odbija i prvostepena presuda se u tom dijelu potvrđuje.
5. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva ali kako je žalbom apelantica ukazala da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je odbio zahtjev apelantice za naknadu na ime uništene ograde u iznosu od 27.000,00 KM umjesto 27.100,00 KM te obzirom da je odlučio o zahtjevu u pogledu naknade za izgubljene prinose u sijenu u kom dijelu je tužba povučena, presuda prvostepenog suda je u tom dijelu preinačena a u preostalom dijelu potvrđena.
6. Odlučujući o reviziju koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica Vrhovni sud je presudom broj 118-0-P-000 272 09 Rev od 5. oktobra 2010. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 4 Zakona o eksproprijaciji kojom je propisanom da danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji mijenja se vlasnik na eksproprisanoj nepokretnosti-potpuna eksproprijacija (stav 1) dok je stavom 2 propisano da potpuna eksproprijacija obuhvata zgrade i građevinske objekte koji se nalaze na eksproprisanom zemljištu. Kod činjenice da su nekretnine apelantice potpuno eksproprisane što u smislu citiranog člana 4 Zakona o eksproprijaciji podrazumijeva da je eksproprisano i zemljište i sve ono što se nalazi na zemljištu (zgrada i drugi građevinski objekti) za šta je shodno sporazumu o naknadi za eksproprisane nekretnini apelantici isplaćena naknada u iznosu od 57.817,73 KM, taj sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da joj se i pored primljene naknade za potpuno eksproprisane nekretnine isplati i naknada za ogradu na tim nekretninama. Također Vrhovni sud smatra neosnovanim revizione navode apelantice da joj je uskraćeno pravo da izvodi dokaze jer je prvostepeni sud odbio da se provede dokaz saslušanjem vještaka geometra i vještaka geodetske struke na okolnosti postojanja ograde i njene vrijednosti jer u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta provođenju navedenih dokaza kod činjenice da su predmetne nekretnine potpuno eksproprisane i da je apelantici isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog propisa. Navodi da nije primila naknadu za ogradu koja je postojala oko predmetnih parcela a da su redovni sudovi zauzeli stanovište da je sporazumom o plaćanju obuhvaćena i ograda „jer je tada važeći Zakon o eksproprijaciji odredio šta se smatra plaćenim u potpunoj eksproprijaciji“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitada li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakonabila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić