Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5618/10 (V. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5618/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godineu predmetu broj AP 5618/10, rješavajući apelaciju Vahide Mujkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Mujkanović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023393 09 Rev od 18. novembra 2010.

godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023393 08 Gž od 5. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P 023393/00 od 12. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnijela je 15. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 023393 09 Rev od 18. novembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023393 08 Gž od 5. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 023393/00 od 12. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 023393/00 od 12. juna 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i obavezani JP „Elektroprivreda“ BiH Sarajevo i JP „Elektroprivreda“ HZHB Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da apelantici na ime nakande štete u „plavnom valu“ isplate iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10. maja 2000. godine do konačne isplate i da joj naknade troškove postupka u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. juna 2008. godine do isplate, sve u roku od trideset dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog a u visini od 7.200,00 KM, je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrđeno da je na stambenom objektu i pokretnim stvarima, koje su se nalazile u njemu, nastupila šteta usljed „plavnog vala“ nastalog zbog izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine kako usljed djelovanja više sile, tako i usljed neadekvatnog manevriranja u lancu hidro-energetskog sistema na Neretvi, odnosno HE Jablanica i HE Mostar. Općinski sud je utvrdio da udjeli tuženih u šteti nastaloj zbog neadekvatnog manevriranja iznose i to 85% prvotuženog i 15% drugotuženog, pa je Općinski sud, shodno odredbama člana 173. u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao tužene da apelantici isplate iznose precizirane u dispozitivu presude. Navedeno je da član 190. ZOO-a propisuje da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, te je sud, s tim u vezi, odbio zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 7.200,00 KM, jer joj je navedeni iznos, shodno odredbama člana 18. ZOO-a, a kako je obrazložio Općinski sud, prvotuženi isplatio kao dio naknade štete s ciljem poduzimanja aktivnosti na smanjenju štete i njenih posljedica apelantici, a ne kao jednokratnu pomoć. Navedeno je da je odluku o troškovima postupka sud utemeljio na odredbama člana 386. stav 2. i čl. 387. i 388. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Protiv navedene presude i apelantica i drugotuženog su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 58 0 P 023393 08 Gž od 5. marta 2009. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda u cjelosti. U obrazloženju drugostepene presude je, u odnosu na žalbene navode apelantice, navedeno da su irelevantne tvrdnje da je iznos od 7.200,00 KM evidentiran kao „jednokratna pomoć“, budući da je nesporno da je navedeni iznos apelantici isplaćen kao dio naknade štete radi poduzimanja aktivnosti prvotuženog na umanjenju štete i njenih posljedica apelantici, na način da je prvotuženi postupio sa pažnjom dobrog domaćina u smislu odredbe člana 18. ZOO-a. Slijedom toga, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice kao neosnovanu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 023393 09 Rev od 18. novembra 2010. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 5. marta 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena, s obzirom da osporeni dio drugostepene presude iznosi 7.200,00 KM, dakle u manjoj vrijednosti nego što je predviđeno odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a, kao i da je ocijenjeno da u konkretnom slučaju odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u smislu odedbe stava 3. navedenog člana Zakona.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu pravne kvalifikacije iznosa od 7.200,00 KM, koji je prvotuženi uplatio apelantici na ime jednokratne pomoći. Apelantica ističe da je odgovornost tuženih za štetni događaj utvrđena pravosnažnim presudama u omjeru 85%:15% iz čega proizlazi da su pasivno legitimisani i odgovorni za štetu nastalu 16. decembra 1999. godine a što su tuženi u toku postupku osporavali, te da su isticali da iznos isplaćen neposredno nakon „plavnog vala“ predstavlja jednokratnu pomoć prvotuženog u znak solidarnosti. Na temelju navedenog, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 211. ZOO-a kojim je propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelantica, također, smatra da su joj zbog navedenog nepravilno dosuđeni i troškovi postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj apelaciji osporila rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 023393 09 Rev od 18. novembra 2010. godine, presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 023393 08 Gž od 5. marta 2009. godine i presudu Općinskog suda broj P 023393/00 od 12. juna 2008. godine. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je svojom odlukom o dopustivosti AP- 1113/09 od 11. februara 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice podnesenu protiv presude Kantonalnog suda od 5. marta 2009. godine i Općinskog suda od 12. juna 2008. godine, s obzirom da je postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom bio u toku. Ustavni sud je u svojoj navedenoj odluci uputio apelanticu da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav

3. Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njena apelacija odbačena kao preuranjena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija podnesena blagovremeno, te se konačnom odlukom smatra presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 023393 08 Gž od 5. marta 2009. godine.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje, kao u predmetnoj apelaciji, već razmatrao rješavajući predmet AP 1987/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U citiranoj odluci Ustavni sud je također istakao da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te je još navedeno da, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. S obzirom na to da se predmetna apelacija odnosi na isto ili slično činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 1987/09, Ustavni sud se u kontekstu povrede prava apelantice na pravično suđenje i prava na imovinu, u odnosu na odbijajući dio, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1987/09, budući da se ti razlozi mogu u cjelosti primijeniti i na ovu odluku.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5618/10 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio