Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5760/10 (D. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5760/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5760/10, rješavajući apelaciju Drage Jotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Jotića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 K 007449 10 Kž od 26. oktobra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 00744909 K od 20. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Jotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Nedeljko Jandrić advokat iz Banja Luke, podnio je 21. decembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 007449 10 Kž od 26. oktobra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 00744909 K od 20. aprila 2010. godine. Apelant je 3. januara 2013. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 00744909 K od 20. aprila 2010. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 75 0 K 007449 10 Kž od 26. oktobra 2010. godine apelant je oglašen krivim što je na način pobliže naveden u dispozitivu presude silom spriječio službeno lice u vršenju službene radnje koju je preduzelo u okviru svojih ovlaštenja, čime je počinio krivično djelo sprječavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Na osnovu člana 44. KZ RS apelantu je u izrečenu kaznu uračunata novčana kazna izrečena rješenjem Osnovnog suda broj 075-0-Pr-08-000-187 od 7. aprila 2009. godine u iznosu od 550,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na osnovu dokaza optužbe i odbrane utvrdio da je 10. marta 2008. godine u Mrkonjić Gradu patrola Policijske stanice Mrkonjić Grad u kojoj su se nalazili Željko Bilić i Dragan Pavlović vršila kontrolu saobraćaja kada je sa vozilom naišao apelant pa kada mu je tablicom STOP pokazano da se zaustavi umjesto da stane krenuo je vozilom u pravcu službenog lica koji je moralo pobjeći prema sredini kolovoza nakon čega je apelant naglo zakočio i zaustavio vozilo na sredini kolovoza. Nakon zaustavljanja vozila, kako je dalje naveo sud, apelant je izašao iz vozila pa kada mu je policajac Bilić tražio dokumenta počeo je da ga vrijeđa govoreći mu da je majmun da će se obračunati sa njim, da skine uniformu i da je fizički jači od njega te odbivši da pokaže dokumenta sjeo u vozilo i uputio se u pravcu centra grada. Pored iskaza svjedoka policajaca koji su potpuno identični, navedeno su potvrdili i svjedoci Grmaš Svetko, Radenko Komlenić, Milan Rosić, a na osnovi službene zabilješke koju su sačinili policajci utvrđeno je da je apelant odbio da pokaže dokumenta na njihov zahtjev, da je vozilom krenuo na policajca Bilića koji je bježanjem izbjegao udar. Osim toga iz službene zabilješke koju je sačinio komandir Policijske stanice Goran Roljić utvrđeno je da je apelant istog dana dolazio u policijsku stanicu, žalio se na policajce Bilića i Pavlovića da ga često zaustavljaju i da često plaća kazne te da će „zgaziti Bilića gdje god da ga vidi jer ima svoje principe“. S obzirom na sve izvedene dokaze njihovu objektivnost i uvjerljivost te činjenicu da nijedan od izvedenih dokaza optužbe nije doveden u sumnju dokazima odbrane, Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sve bitna obilježja krivičnog djela sprječavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 1 KZ RS.
4. Obrazlažući presudu Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud proveo sve predložene dokaze osim rekonstrukcije koju je predložio branilac apelanta a za odbijanje predloženog dokaza predsjednik prvostepenog vijeća je na zapisnik dao valjano obrazloženje. Svi dokazi su pribavljeni zakonito te je prvostepeni sud na osnovu ocjene provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant počinio sve radnje opisane u izreci presude a kojim radnjama su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Pravilno je utvrđeno svojstvo službenih lica koji su u kritično vrijeme vršili poslove redovne patrole a iskaze svjedoka policajaca, potvrdili su i ostali saslušani svjedoci koji su očevidci kritičnog događaja.
5. Okružni sud je smatrao neosnovanim navode žalbe da je krivični postupak rezultat „sukoba“ policajca Bilića sa apelantom jer za takvu tvrdnju žalba ne nudi konkretne dokaze. Također je bez osnova tvrdnja da su u radnjama apelanta ostvarena obilježja eventualnog prekršaja a ne i krivičnog djela jer je nesporno apelant u prekršajnom postupku oglašen krivim za prekršaj iz člana 24. stav 1 Zakona o javnom redu i miru i prekršaja iz člana 34. stav 1. i 172. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima te mu je izrečena novčana kazna koja je od strane prvostepenog suda pravilno uračunata u kaznu zatvora. Dakle, apelant je pored prekršaja počinio i krivično djelo za koje je oglašen krivim. Na kraju je taj sud istakao da je kazna zatvora pravilno odmjerena da su prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije u dovoljnoj mjeri cijenjene sve okolnosti koje na to utiču te zaključio da će se navedenom kaznom i njenim izvršenjem ostvariti svrha kažnjavanja.
6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalni zakon. U presudi se ne navodi koju je to službenu radnju ovlašteno lice bilo spriječeno da obavi a što je osnovni element bića krivičnog djela. Navodi da je pokazao dokumenta a sve i da nije „ta radnja ima samo elemente prekršaja kao i nevezivanje pojasa“. Nadalje navodi da nije dokazano kakvu je to silu primijenio niti je dokazano da je policajac Bilić „u posljednjih nekoliko godina imao obuku iz kontrole i regulisanja saobraćaja na putevima“. Naime, apelant smatra da „nema nikakve logike da policajac stoji uz desnu stranu saobraćajnice i u momentu kada vozilo ide prema njemu bježi prema sredini jer to nije bilo fizički izvodljivo“ jer „brijeg i betonski zid ne dozvoljavaju da zaobiđe policajca da bi policajac u tom slučaju bježao ka sredini kolovoza“. Ističe da je predlagao rekonstrukciju događaja tako što bi se ponovile radnje ili situacije u uslovima pod kojima se događaj odigrao na koji način bi se utvrdila materijalna istina, međutim sud nije prihvatio prijedlog za rekonstrukcijom događaja te je na taj način stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na optužbu. Na kraju navodi da se presuda dijelom zasniva na izjavi svjedoka Grmaša koji je odbio dati pred sudom bilo kakvu izjavu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. U vezi navoda apelanta da se „presuda dijelom zasniva na izjavi svjedoka Grmaša koji je odbio dati pred sudom bilo kakvu izjavu“, Ustavni sud zapaža da navodi apelanta nisu osnovani jer iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizilazi da je Okružni tužilac na glavnom pretresu izveo dokaz saslušanjem između ostalih i svjedoka Svetka Grmeša. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na prigovor apelanta da „sud nije prihvatio njegov prijedlog da se izvrši rekonstrukcija kritičnog događaja radi utvrđenja materijalne istine“, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciji, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
12. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem određenog dokaza (rekonstrukcijom kritičnog događaja). Odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju predsjednik prvostepenog vijeća je na zapisnik dao obrazloženje iz kojih razloga odbija prijedlog apelanta za provođenje dokaza rekonstrukcijom kritičnog događaja. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudo niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 3.d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić