Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5947/10 (M. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5947/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 5947/10, rješavajući apelaciju Mubere Korić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mubere Korić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-000988 od 30. septembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2899/05 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2707/04 od 26. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mubera Korić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 28. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-
Rev-09-000988 od 30. septembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2899/05 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2707/04 od 26. maja 2005. godine.
2. U parničnom postupku tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice kao tužene, Općinski sud je donio presudu, broj P-2707/04 od 26. maja 2005. godine, kojom je utvrđeno da je ugovor o zakupu poslovnog prostora, broj 10-03-42-515-2/01 od 9. novembra 2001. godine, raskinut sa 11. majom 2004. godine, izjavom tužitelja o odustajanju od ugovora, te je obavezana apelantica da poslovne prostorije u Sarajevu, ispražnjene od lica i stvari, preda tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje. Presudom je dalje obavezana apelantica da tužitelju isplati iznos od 37.047,50 KM na ime neplaćene zakupnine, sa zakonskom zateznom kamatom, bliže preciziranom u izreci presude, dok je tužitelj odbijen sa preostalim tužbenim zahtjevom preko dosuđenog.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužitelj i apelantica 9. novembra 2001. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zakupu), kojim su bila regulisana prava i obaveze ugovornih strana, te da je, uvidom u zapisnik, utvrdio da je apelantica uvedena u posjed predmetnog poslovnog prostora od strane tužitelja. Dalje je navedeno da su predmetnim ugovorom o zakupu među parničnim strankama regulisana prava i obaveze ugovornih strana. Općinski sud je zaključio da je tužitelj bio aktivno legitimisan u predmetnom postupku, jer je bio nosilac prava upravljanja i korištenja predmetnog poslovnog prostora, iako u zemljišnim knjigama nije bio upisan kao vlasnik. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije ispunjavala obaveze iz predmetnog ugovora o zakupu, odnosno nije ispunila obavezu plaćanja zakupnine na način i u visini kako je to ugovoreno. Imajući u vidu navedeno i odredbe člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i čl. 583. i
584. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je ocijenio da je osnovan tužiteljev zahtjev u pogledu potraživanja naknade na ime zakupnine i predaje predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, obrazloženo je da je tužitelj u cijelosti postupio u skladu sa predmetnim ugovorom o zakupu, odnosno odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO, na način što je apelantici uputio opomenu za neplaćanje zakupnine i izjavu o odustanku od ugovora. S druge strane, zaključivanjem ugovora i preuzimanjem poslovnog prostora, apelantica je preuzela obaveze iz predmetnog ugovora, odnosno plaćanje zakupnine za korištenje predmetnog prostora. Stoga Općinski sud nije mogao prihvatiti navode apelantičinog punomoćnika da je apelantici bilo onemogućeno korištenje predmetnog poslovnog prostora, s obzirom da apelantica niti na jedan način nije manifestovala svoje nezadovoljstvo odnosno protivljenje predmetnom ugovoru o zakupu, niti je predala predmetni poslovni prostor tužitelju, kako je to traženo od nje.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2899/05 od 6. februara 2009. godine, djelomično je uvažena apelantičina žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati, na način bliže preciziran u izreci presude. Presudom je dalje odbijena apelantičina žalba na preostali osporeni dio prvostepene presude i ista u tom dijelu potvrđena, dok je u neosporenom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao na predaju predmetnog poslovnog prostora tužitelju i isplatu zakupnine, pri čemu je dao razloge koje u cijelosti kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantičin žalbeni navod da tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, jer je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama zaključen predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora na kojem je tužitelj bio nosilac prava upravljanja. Istaknuto je da se ugovorom o zakupu zasniva obligaciono-pravni odnos a ne stvarno-pravni odnos, jer zakup nije osnov za sticanje svojine, te stoga je tužitelj mogao i kao nevlasnik sa apelanticom sklopiti ugovor o zakupu. Kako je tužitelj svoju legitimaciju crpio iz ugovora o zakupu, po mišljenju Kantonalnog suda, bio je ovlašten da u ispunjenju ugovornih prava i obaveza otkaže predmetni ugovor o zakupu, traži predaju u posjed zakupljenog poslovnog prostora i isplatu zakupnine. Kantonalni sud je istaknuo da je apelantica potpisala predmetni ugovor o zakupu i prihvatila obaveze iz istog, pa je dužna predmetni prostor predati u posjed onome po čijem je ovlaštenju uvedena u neposredan posjed istog. Dalje je zaključeno da je apelantica mogla tražiti raskid ili izmjenu predmetnog ugovora o zakupu ako nije mogla koristiti prostor na način na koji je to predviđeno u članu 2. ugovora, odnosno ako se nije mogla dobiti urbanistička saglasnost za rekonstrukciju poslovnog prostora za obavljanje odobrenih djelatnosti, a zbog toga ni ostvariti svrha ugovora. Kako apelantica nije tako postupila, po mišljenju Kantonalnog suda, predmetni ugovor o zakupu je bio na snazi za vrijeme od 9. novembra 2001. godine do 11. maja 2004. godine, kada je prestao izjavom tužitelja o odustanku od ugovora, te su ugovorne strane za navedeni period bile dužne izvršiti obaveze iz istog.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-000988 od 30. septembra 2010. godine, odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu bili osnovani revizijski prigovori koji su se odnosili na povrede parničnog postupka. Dalje je navedeno da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da zbog postojanja ugovornog odnosa među strankama, postoji i aktivna legitimacija tužitelja u predmetnoj parnici, te je odbio kao neosnovane revizione navode u tom smislu i isticanje da su predmet zakupa predstavljale zajedničke prostorije kućnog savjeta. Dalje je navedeno da su u vezi s tim nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge. Vrhovni sud je ocijenio da apelantičina tvrdnja da nije mogla koristiti predmetni poslovni prostor nije mogla biti od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelantica zaključenjem predmetnog ugovora o zakupu, u smislu čl. 10. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, sa tužiteljem stupila u obligaciono-pravni odnos sa svim pravima i obavezama utvrđenim u ugovoru. Kako apelantica u toku trajanja zakupnog odnosa nije protiv tužitelja pokretala postupak za raskid ugovora ili pak njegovo poništenje, Vrhovni sud je ocijenio da apelantičini revizioni prigovori u navedenom smislu nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje predmetnog spora.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da u predmetnom postupku nije moglo da učestvuje Federalno ministarstvo odbrane, s obzirom da je isto prestalo sa radom u skladu sa Zakonom o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, te su stoga sudovi bili dužni da postupe u skladu sa odredbama člana 293. stav 3. i član 295. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, apelantica smatra da je došlo do proizvoljne primjene odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO. S tim u vezi, navodi da su redovni sudovi propustili utvrditi pravnog sljednika zakupodavca iz predmetnog ugovora o zakupu – Federalnog ministarstva odbrane. Apelantica ističe da tužitelj nije izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora o zakupu, što je opširno obrazložila. Nadalje, tvrdi i da ona, kao zakupoprimac, nije ni stupila u posjed predmetnog poslovnog prostora niti obavljala poslovnu djelatnost, te da stoga tužitelju nije pripadala zakupnina jer je ista vezana za korištenje predmetnog poslovnog prostora. Apelantica smatra da je po zakonu nastupio raskid predmetnog ugovora o zakupu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su djelomično usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelantica nije ispunila svoje obaveze iz predmetnog ugovora o zakupu, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je djelomično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali iscrpna obrazloženju u pogledu neosnovanosti apelantičinog prigovora aktivne legitimacije, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić