Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5948/10 (D. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5948/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 5948/10, rješavajući apelaciju Džafera Šerifija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafera Šerifija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 04 0 U 000406 09 Uvp od 3. novembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 04 0 U 000 406 08 U od 21. aprila 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 01/1-1149768489 od 5. decembra 2008. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici, broj 1149768489 od 20. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džafer Šerifi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 04 0 U 000406 09 Uvp od 3. novembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 04 0 U 000 406 08 U od 21. aprila 2009. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod), broj 01/1-1149768489 od 5. decembra 2008. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Služba), broj 1149768489 od 20. januara 2003. godine. Apelant je 17. oktobra 2011. godine i 4. septembra 2013. godine urgirao postupanje u predmetu, te 24. aprila i 19. decembra 2012. godine dostavio dodatne informacije i dokumentaciju.

2. Rješenjem Službe, broj 1149768489 od 20. januara 2003. godine, apelantu nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja.

3. Rješenjem Zavoda, broj 02/2-114976849 od 26. juna 2003. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe, međutim, presudom Vrhovnog suda, broj U-1948/03 od 13. februara 2008. godine, uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Zavoda i predmet vraćen Zavodu na ponovno rješavanje.

4. Postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda, Zavod je donio rješenje, broj 01/1-

1149768489 od 5. decembra 2008. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe.

5. U obrazloženju rješenja Zavod je naveo da je 13. novembra 2008. godine stručni organ vještačenja u drugom stepenu, postupajući po presudi Vrhovnog suda, donio nalaz, ocjenu i mišljenje, u kojem je navedeno da u cijelosti ostaje kod svoga nalaza, ocjene i mišljenja od 18. juna 2003. godine, datog na osnovu neposrednog pregleda, uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, kao i novopriložene nalaze prilikom pregleda. S obzirom na navedeno, Zavod je zaključio da je rješenje Službe donijeto na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da je stručni organ vještačenja u drugom stepenu ostao kod svog nalaza, ocjene i mišljenja od 18. juna 2003. godine, a kojim je utvrđeno da je akt prvostepenog organa vještačenja pravilan, te da kod apelanta postoji II (druga) kategorija invalidnosti. Kako je bio neosnovan apelantov navod da kod njega postoji I (prva) kategorija invalidnosti, Zavod je zaključio da apelantu nije pripadalo pravo na invalidsku penziju u skladu sa članom 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Nadalje, kako je apelant, prema dokazima u spisu predmeta, lice van radnog odnosa, a članom 19. Zakona o PIO je propisano da lica kojima je prestalo svojstvo osiguranika ne mogu ostvarivati prava po osnovu promijenjene radne sposobnosti, Zavod je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada apelantu nije priznao prava iz invalidskog osiguranja po osnovu promijenjene radne sposobnosti.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj 04 0 U 000 406 08 U od 21. aprila 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Zavoda.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je bilo nesporno da je apelantu prestalo svojstvo osiguranika i da se stoga na apelanta odnosila odredba člana 19. Zakona o PIO. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su rješenja drugostepenog i prvostepenog organa pravilno i zakonito donesena na temelju pravilno utvrđene činjenice prestanka svojstva osiguranika uz pravilnu primjenu relevantne zakonske odredbe. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da je iz stanja upravnog spisa bilo evidentno da je apelant i u prvobitno provedenom postupku bio pregledan od strane stručnog organa vještačenja u drugom stepenu 18. juna 2003. godine, tako da je bila ispoštovana obaveza stručnog organa vještačenja propisana odredbom člana 28. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju. Kako je apelant, prema stanju upravnog spisa, bio pregledan, a rješenje Zavoda doneseno u skladu sa jasnom odredbom člana 19. Zakona o PIO, Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu.

8. Presudom Vrhovnog suda, broj 04 0 U 000406 09 Uvp od 3. novembra 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema podacima u spisu i obrazloženju presude Kantonalnog suda, kod apelanta je na temelju neposrednog pregleda od strane prvostepenog organa vještačenja dat nalaz, ocjena i mišljenje po kojim je kod apelanta postojala druga kategorija invalidnosti, te da zbog promijenjene radne sposobnosti apelant nije sposoban za svoj posao, a sposoban je za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje veće fizičko naprezanje. Nadalje, iz nalaza, ocjene i mišljenja drugostepenog organa vještačenja, koji je dat na temelju neposrednog pregleda i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, proizilazilo je da kod apelanta postoji druga kategorija invalidnosti zbog bolesti, te da isti zbog promijenjene radne sposobnosti nije sposoban za svoj posao, a da je sposoban za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje veće fizičko naprezanje te isključivo stajanje i hodanje pri radu. Vrhovni sud je istaknuo da je, kako je iz podataka u spisu utvrđeno da je apelant van radnog odnosa, Kantonalni sud pravilnom primjenom odredbe člana 19. Zakona o PIO odbio apelantovu tužbu. Kako je Kantonalni sud u obrazloženju presude dao valjane razloge za svoju odluku, a donošenjem iste nije povrijedio relevantne zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant smatra da u predmetnom postupku nije pravilno ocijenjena njegova radna sposobnost i da je izvršen površan i nepotpun uvid u medicinsku dokumentaciju, čime je zanemarena činjenica da je kod apelanta nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za priznavanja prava iz invalidskog osiguranja. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelantu ne pripadaju prava iz invalidskog osiguranja, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen apelantov zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5948/10 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio