Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6034/10 (Z.B)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6034/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 6034/10, rješavajući apelaciju Z.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/
08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 73 0 K 000793 10 Kžž od 9. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 73 0 K 000793 09 Kžk od 31. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 73 0 K 000793 10 Kžž od 9. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 73 0 K 000793 09 Kžk od 31. marta 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 73 0 K 000793 07 K od 9. decembra 2008. godine, apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.
3. U žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem broj 73 0 K 000793 09 Kž od 9. septembra 2009. godine, ukinuo presudu Osnovnog suda i odredio održavanje pretresa pred Okružnim sudom.
4. Presudom Okružnog suda, broj 73 0 K 000793 09 Kžk od 31. marta 2010. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 379. st. 1. i 2. KZ RS te je apelantu izrečena mu uslovna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Presudom je dalje apelant obavezan platiti paušalne troškove, bliže precizirano u izreci presude.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, na šta su ukazali svi materijalni dokazi koje je tužilaštvo izvelo tokom postupka, a što nije osporio ni svjedok Goran Stojanović u svom iskazu datom 31. oktobra 2006. godine, u kojem je naveo da je preko apelanta nabavio sporno uvjerenje. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud navedeni iskaz ocijenio kao iznuđen od strane ovlaštenih službenih lica, u odnosu na iskaz istog svjedoka dat pred prvostepenim sudom, a u kojem je naveo da ne zna i ne može se sjetiti ko mu je izdao sporno uvjerenje. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao drugi iskaz, jer analizirajući isti, Okružni sud je zaključio da je svjedok Goran Stojanović dopustio mogućnost da mu je sporno uvjerenje mogao izdati i apelant, te da isti iskaz nije u cijelosti demantovao njegov iskaz dat 31. oktobra 2006. godine. Okružni sud je zatim analizirane iskaze svjedoka Gorana i Dragane Stojanović doveo u vezu sa objektivnim i nespornim dokazima koje je izvelo tužilaštvo, prvenstveno sa rasporedom službe u Policijskoj stanici Kneževo za 2. juni 2006. godine, kada je apelant kao krim tehničar radio u prvoj smjeni i kada je Goran Stojanović preuzeo sporno uvjerenje, te sa izvještajem Pošte Kneževo da je Goran Stojanović izvršio uplatu takse za sporno uvjerenje prijepodne tog dana. Nadalje, dovedeno je u vezu i sa činjenicom da je sporno uvjerenje napisano stilom i načinom kojim je takva uvjerenja izdavao samo apelant, te da je komandir Policijske stanice uvijek radio u prvoj smjeni i potpisivao sva izdata uvjerenja. Imajuću u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o takvom nizu činjenica na osnovu posrednih dokaza, koje se nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logično povezane, tako da su predstavljale zatvoren krug i sa punom sigurnošću su upućivale na jedini mogući zaključak da je apelant izvršio predmetno krivično djelo i da je izvedenim dokazima isključena svaka druga mogućnost. Po mišljenju Okružnog suda, navedene činjenice i okolnosti su nesporno ukazivale da je apelant postupao s direktnim umišljajem, što je potvrđeno i njegovim naknadnim ponašanjem, bliže opisano u obrazloženju presude. Kako Okružni sud nije našao okolnosti koje bi isključile postojanje krivičnog djela ili krivične odgovornosti apelanta, oglasio je apelanta krivim i izrekao mu krivičnu sankciju, vodeći pri tome računa o svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 73 0 K 000793 10 Kžž od 9. septembra 2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branitelja i potvrđena presuda Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su činjenična utvrđenja drugostepenog suda bila potpuna i pravilna, te su zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a koji su u smislu relevantnih zakonskih odredbi, prihvaćeni kao dokazni materijal na pretresu pred drugostepenim sudom. Po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni dokazi su pravilno ocijenjeni, te je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Istaknuto je da je drugostepeni sud dao posebno valjano obrazloženje u vezi sa iskazom svjedoka Gorana Stojanovića, s obzirom na izmjenu iskaza na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u odnosu na izjavu datu u Centru javne bezbijednosti Banjaluka, te zašto je poklonio vjeru izjavi svjedoka datoj u Centru javne bezbijednosti Banjaluka. Kako su sve odlučne činjenice bile pravilno i potpuno utvrđene, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Nadalje, zaključeno je da su bili neosnovani i žalbeni prigovori koji su se odnosili na povrede KZ RS i odluku o krivičnoj sankciji.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, te da ničim nije dokazano da je apelant izdao sporno uvjerenje. Smatra da je povrijeđeno načelo zakonitosti dokaza od strane Tužilaštva, u odnosu na način na koji su uzete izjave od svjedoka i apelanta. Tvrdi da je Tužilaštvo pokušalo da prikrije iskaz Gorana Stojanovića u korist apelanta dat u Policijskoj stanici Kneževo, a koja je predočena u postupku pred Osnovnim sudom. Nadalje, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su povrijedili i načelo in dubio pro reo, jer smatra da su u konkretnom slučaju sudovi imali samo sumnju, na kojoj se ne mogu donositi osuđujuće odluke. Također, ističe da je povrijeđeno i načelo zakonitosti. Apelant navodi i niz primjedbi na prihvatanje iskaza Gorana Stojanovića. Smatra da izvedenim dokazima nije dokazana njegova krivnja, te da je sve ostalo na nivou konstrukcija i hipotetičkih zaključaka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitosti dokaznog postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu, vezano za apelacione navode koji se odnose na nezakonitost dokaznog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem eventualno nezakonitog dokaza osoba koja je u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tome posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Takođe, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu.
13. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na ukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Dakle, Okružni sud je analizirao sve izvedene dokaze, te je o svojim zaključcima dao obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sa aspekta pravičnosti postupka Ustavni sud napominje da su dokazi izvedeni na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ih ospori i da im suprotstavi vlastite dokaze. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno analizirali iskaze svjedoka Gorana Stojanovića i opširno obrazložili zašto navodi apelanta vezani za iskaz ovog svjedoka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari i zašto ne dovode u sumnju utvrđenje redovnih sudova da je apelant na navedeni način počinio predmetno krivično djelo, a dana obrazloženja u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da obrazloženja koja su dali redovni sudovi zadovoljavaju kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, te da njihova ocjena i neposrednih i posrednih dokaza ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, sveukupna ocjena dokaza koju je dao Okružni sud ne doima očigledno proizvoljnom, te da osporena presuda sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić