Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2192/10 (N. O.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2192/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2192/10, rješavajući apelaciju Nevzete Omerović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. god., donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nevzete Omerović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-08-000 499 od 4. marta 2010. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nevzeta Omerović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 5. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 499 od 4. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo Republike Srpske), zatraženo je 16. maja 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. maja 2011. godine, Okružni sud 23. maja 2011. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske 3. juna 2011. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 13. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine Brod (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), broj 07-111-33/17-98 od 18. maja 1998. godine, određeno je rušenje ratnim dejstvima oštećenog stambenog objekta u ul. Trg cara Dušana u Brodu (u daljnjem tekstu: stambeni objekat), izgrađenog na zemljištu pobliže označenom izrekom rješenja, tada vlasništvo apelantičinog oca Huseina Ćosića (u daljnjem tekstu: apelantičin otac), koji je apelantica naslijedila nakon njegove smrti. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sekretarijat uvidom u Zapisnik komisije za utvrđivanje kategorije oštećenja utvrdio da je navedeni stambeni objekat napustio korisnik i vlasnik, da ne može služiti svojoj namjeni i da predstavlja opasnost po život i zdravlje prolaznika, te da su stoga ispunjeni uvjeti za njegovo rušenje u smislu odredbe člana
117. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/96), zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
7. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) je, rješavajući prijavu Zlate Lošić i drugih od 23. oktobra 2000. godine (apelantica je jedna od podnositelja prijave Komisiji za ljudska prava) protiv Republike Srpske, donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). U uvodnom dijelu odluke Komisija je istakla da su: „Podnositelji prijave, koji su bošnjačke nacionalnosti, prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli su u Bosanskom Brodu, da je Opština Srpski Brod donošenjem rješenja naredila rušenje nekih kuća, da je srušeno 18 kuća koje su se nalazile u samom centru grada, između ostalih i kuće podnositelja prijave po osnovu neuslovnosti za stanovanje u skladu s članom 117. Zakona o prostornom uređenju, a te odluke im nikada nisu uručene, niti su u njihovo ime imenovani privremeni zastupnici u ovim postupcima, kako je to zakonom propisano.“ Komisija je, nakon što je razmotrila zahtjev podnositelja prijave, zaključila „da je Tužena, Republika Srpska povrijedila ljudska prava podnositelja prijave zaštićena članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, da su podnositelji prijave diskriminisani u pogledu njihovih imovinskih prava zaštićenih članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Komisija nije smatrala potrebnim da prijavu ispituje odvojeno prema članovima 8. i
13. Konvencije“.
8. Apelantica je 7. oktobra 2005. godine podnijela tužbu protiv Općine Brod i Republike Srpske radi naknade štete zbog rušenja stambenog objekta, tada vlasništvo njenog oca, koje je, kako je u tužbi navela, izvršeno bez ikakvog pravnog osnova, bez njenog znanja i prisustva, ili eventualno prisustva njenog zakonskog zastupnika kojeg joj je tužena, budući da je znala za njeno odsustvo, bila dužna postaviti po službenoj dužnosti.
9. Presudom Osnovnog suda broj P-179/05 (stari broj 1547) od 2. juna 2006. godine obavezane su tužena Općina Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) da, kao solidarni dužnici, apelantici na zemljištu pobliže označenom dispozitivom presude na kojem je njen otac imao pravo prvenstva, sagrade porodičnu zgradu površine 48 m² i montažnu garažu gabarita 4x2,5 m² , ili da joj na ime naknade imovinske štete za porušene objekte isplate iznos od 26.885,00 KM, da joj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.287,50 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.
10. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju izvedenih dokaza, posebno nalaza vještaka građevinske struke koji je ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, utvrdio da je apelantičin zahtjev osnovan, stoga je obavezao tužene da su dužni kao solidarni dužnici apelantici na zemljištu na kojem je njen otac imao pravo prvenstva sagraditi porodičnu zgradu i garažu površine kao u izreci presude, ili joj na ime naknade imovinske štete za porušene objekte isplatiti iznos od 26.885,00 KM. Osnovni sud je, dakle, zaključio da je radnjama tuženih apelantici nanesena šteta jer su njeni objekti nezakonito i bez ikakvog pravnog osnova porušeni, odnosno da prvotužena ponuđenim dokazima nije dokazala svoje tvrdnje da je apelantičin stambeni objekat zbog većih oštećenja predstavljao opasnost za živote ljudi i da je zbog toga morao biti srušen i uklonjen. Također, vjerujući nalazu vještaka taj sud je zaključio da je vrijednost apelantičinog stambenog objekta, koji je predstavljao apelantičinu imovinu koje je lišena njegovim nezakonitim rušenjem, dan rušenja iznosila 26.855,00 KM. Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženih o zastari apelantičinog potraživanja, zaključivši da je apelantičin stambeni objekat porušen u maju 1998. godine, da je apelantica tok zastare potraživanja za naknadu štete prekinula podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine i jer je tužbu Osnovnom sudu podnijela 7. oktobra 2005. godine. Osnovni sud je na temelju člana 123. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnika Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu štete po osnovu gubitka kućne intime i komocije te izgubljene pokretne imovine, zaključivši da apelantica ove navode u postupku pred sudom nije dokazala, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386. stav 1, te 387. i 396. st. 1, 2. i 3. ZPP-a.
11. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 568 od 14. decembra 2007. godine žalba drugotužene je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, a prvotužena je obavezana da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 5.861,00 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 566,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tuženih odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da drugotužena osnovano žalbom ukazuje da nije pasivno legitimirana u ovom sporu jer je nadležni organ prvotužene nezakonito porušio i uklonio apelantičin objekat, a za rad općinskih organa koji su izvršili rušenje objekta isključivo je odgovorna prvotužena, zbog čega smatra da je prvostepeni sud nezakonito postupio kada je obavezao i drugotuženu za naknadu štete apelantici, pa je žalbu drugotužene u tom dijelu uvažio i pobijanu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. S tim u vezi je također ukazao da se iz obrazloženja prvostepene presude ne vidi u čemu se sastoji odgovornost drugotužene. Dalje, Okružni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da apelantičin objekat nije bio u funkciji, odnosno da je na dan rušenja bio oštećen zbog čega je porušen, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i drugih materijalnih dokaza, fotografija apelantičinog stambenog objekta snimljenih prije rušenja objekta, zbog čega je preinačio presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu i obavezao prvotuženu da apelantici naknadi štetu u iznosu kao u izreci presude. Okružni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženih o zastari apelantičinih potraživanja. O troškovima parničnog postupka Okružni sud je odlučio prema odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 499 od 4. marta 2010. godine apelantičinu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 568 odbio kao neosnovanu.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica blagovremeno izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda od 14. decembra 2007. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je uvidom u spise predmeta ukazao da su tuženi tokom prvostepenog postupka i u žalbi osporavali apelantičin tužbeni zahtjev ističući prigovor zastarjelosti njenog potraživanja. S tim u vezi je istakao da je stambeni objekat, apelantičino vlasništvo, srušen neutvrđenog dana 1998. godine na temelju Rješenja Sekretarijata broj 07-111-33/17-98 od 18. maja 1998. godine kojim je naloženo njegovo rušenje. Vrhovni sud također tvrdi da je apelantica za rušenje objekta saznala najkasnije 1998. godine ili 1999. godine, što proizlazi iz Zapisnika za glavnu raspravu od 4. aprila 2006. godine kada je saslušana kao parnična stranka, zbog čega smatra da od dana saznanja za štetu i učinioca počinje teći trogodišnji rok zastarjelosti apelantičinog potraživanja za naknadu štete propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO. Navodi da je apelantica 23. oktobra 2000. godine podnijela prijavu o kršenju ljudskih prava Komisiji za ljudska prava koja, po ocjeni Vrhovnog suda, ne prekida tok zastarjelosti apelantičinog potraživanja za naknadu štete prema odredbi člana 388. ZOO, jer smatra da je navedenom odredbom zakona propisano da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom dugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Po ocjeni Vrhovnog suda, Komisija za ljudska prava zbog svoje pravne prirode i propisanih nadležnosti nije nadležan organ iz člana 388. ZOO jer smatra da se pred njom ne utvrđuje, ne obezbjeđuje i ne ostvaruje potraživanje naknade štete, na temelju čega je zaključio da pokretanje postupka pred Komisijom za ljudska prava nije proizvelo pravno dejstvo iz člana 388. ZOO i nije prekinulo tok zastarjelosti apelantičinog potraživanja za naknadu štete, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Stoga, imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je apelantica za štetu saznala 1999. godine, smatra da je do podnošenja apelantičine tužbe prvostepenom sudu 7. oktobra 2005. godine protekao trogodišnji rok zastarjelosti prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO, odnosno kako je među parničnim strankama nesporno da je šteta nastala u maju 1998. godine a da je tužba sudu, kako je već navedeno, podnesena 7. oktobra 2005. godine. Vrhovni sud je također zaključio da je u konkretnom slučaju protekao i objektivni petogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala usvajanje kao osnovanog prigovora zastarjelosti kojeg su tužene isticale tokom prvostepenog i žalbenog postupka, te odbijanje kao neosnovanog tužiteljičinog tužbenog zahtjeva zbog toga što nastupanjem zastarjelosti prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze u smislu člana 360. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je također zaključio da su ostali apelantičini revizioni navodi u dijelu kojim je osporavala pravilnost i zakonitost drugostepene presude neosnovani, pa je, postupajući prema odredbi člana 248. ZPP-a, odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica navodi da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je njenu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu, zaključivši da podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava nije prekinut tok zastare njenih potraživanja, jer, po ocjeni tog suda, Komisija za ljudska prava zbog svoje pravne prirode i propisanih nadležnosti nije nadležan organ iz člana 388. ZOO. Smatra da se pred njom ne utvrđuje, ne obezbjeđuje i ne ostvaruje potraživanje naknade štete, na temelju čega je zaključio da pokretanje postupka pred Komisijom za ljudska prava nije proizvelo pravno dejstvo iz člana 388. ZOO. Obrazlažući svoje tvrdnje apelantica ističe da je tužbu Osnovnom sudu podnijela 7. oktobra 2005. godine, a prijavu Komisiji za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine, koja je 10. septembra 2004. godine donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu CH/00/5964 kojom je utvrđeno da je tužena Republika Srpska povrijedila ljudska prava podnositelja prijave zaštićena članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, da su podnositelji prijave diskriminirani u pogledu njihovih imovinskih prava zaštićenih članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Apelantica dalje ističe da je Presuda Vrhovnog suda kojom je utvrđeno da je nastupila zastara njenih potraživanja „čisto politička odluka“, jer joj je rušenjem stambenog objekta onemogućeno pravo na povratak i povrijeđena navedena prava.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao kako nisu osnovani apelantičini navodi u pogledu nastupanja zastare iz razloga kako je to obrazložio u svojoj presudi, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji. Smatra da je apelantici pred ovim sudom data mogućnost da raspravlja o svom zahtjevu, da joj je dosuđen određen iznos za pričinjenu štetu zbog rušenja stambenog objekta, zbog čega predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
18. Tužena je navela kako su apelantičini navodi neosnovani. Smatra da je Vrhovni sud pravilno zaključio da je nastupila zastara apelantičinog potraživanja i da je pravilno postupio kada je njen zahtjev iz navedenog razloga odbio kao neosnovan. Dalje navodi da podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava nije prekinut tok zastare, jer je mišljenja da Komisija za ljudska prava nije organ pred kojim se utvrđuju, obezbjeđuju i ostvaruju potraživanja naknade štete. Stoga konstatuje da je Vrhovni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju pravilne primjene materijalnog prava donio pravilnu odluku, pa predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
20. Zakon o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS-a» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 172.
(1)Pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećim osobama u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
[...].
I Naknada materijalne štete Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...].
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
[...].
Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392.
1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
[...].
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 499 od 4. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 6. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantica smatra da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na temelju proizvoljne primjene člana 376. st. 1. i 2. ZOO jer, kako navodi, iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno slijedi da je šteta nastala u maju 1998. godine a da je tok zastare svojih potraživanja prekinula podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine, koja je 10. septembra 2004. godine donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu CH/00/5964 i utvrdila da je tužena Republika Srpska povrijedila ljudska prava podnositelja prijave pa, između ostalih, i apelantičina zaštićena članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, da su podnositelji prijave diskriminirani u pogledu njihovih imovinskih prava zaštićenih članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, zbog čega je prvotužena odgovorna za pričinjenu joj štetu, odnosno zbog stava tog suda da pokretanje postupaka pred Komisijom za ljudska prava ne proizvodi pravno dejstvo iz člana 388. ZOO.
28. Ustavni sud naglašava da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
29. Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje - pitanje toka zastare potraživanja podnošenjem prijave Domu – Komisiji za ljudska prava već razmatrao u Odluci broj AP 2862/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2862/09 od 30. januara 2013. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 18/13 od 11. marta 2013. godine). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio „da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe ZOO koje se odnose na tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila izgradnju porušenog stambenog objekta ili naknadu štete“. Ustavni sud podsjeća da je apelantica u navedenoj odluci također podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Općine Brod radi utvrđenja, predaje u posjed nekretnina-zemljišta ili naknadu štete zbog rušenja stambenog objekta u apelantičinom suvlasništvu, na temelju Rješenja Sekretarijata, koji se također nalazio u ulici Trg cara Dušana u Brodu, iz čega proizlazi da se radi o istoj grupi stambenih objekata kao što je to riječ u predmetnom slučaju. Ustavni sud također podsjeća da su u citiranoj odluci prvostepeni i drugostepeni sudovi odbili kao neosnovan prigovor tužene, Opštine Brod, u pogledu zastare apelantičinog potraživanja za naknadu štete, zaključivši da je apelantica „podnošenjem prijave Komisiji za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine u smislu člana 388. ZOO prekinula tok zastare koji je trajao sve do 4. novembra 2004. godine kada je Komisija donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/5963 od 4. novembra 2004. godine, nakon čega je apelantica u zakonskom roku, u skladu s članom 392. stav 1. ZOO 3. novembra 2005. godine podnijela tužbu sudu“ (tačka 9). Postupak je okončan presudom Vrhovnog suda kojom je revizija tužene usvojena a presuda Okružnog suda preinačena tako da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
30. Dakle, u predmetu broj AP 2862/09 Vrhovni sud je odlučivao o reviziji koju je izjavila tužena protiv odluke drugostepenog suda, za razliku od konkretnog predmeta u kojem je Vrhovni sud odlučivao o apelantičinoj reviziji.
31. Međutim Ustavni sud zapaža da je u oba predmeta stav Vrhovnog suda bio identičan na okolnost zastare potraživanja apelantica u slučaju podnošenja prijave Komisiji za ljudska prava, zaključivši da podnošenje prijave Komisiji za ljudska prava nema karakter prekida toka zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO, jer je navedenom odredbom propisano da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriteljevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, u oba predmeta Vrhovni sud smatra da Komisija za ljudska prava nije sud ili mjerodavno tijelo iz člana 388. ZOO i da pokretanje postupka pred komisijom nema dejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva apelantica za naknadu štete. Ustavni sud je, dakle, i u Odluci broj AP 2862/09 zaključio „da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbe člana
388. ZOO“. Ustavni sud je u citiranoj odluci već zauzeo stav u vezi s tumačenjem relevantnih odredbi ZOO koje su u vrijeme donošenja pobijane presude Vrhovnog suda, kao i u vrijeme donošenja ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi i zauzeo stav da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražila izgradnju stambenog objekta ili naknadu štete, zbog zastare, zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 388. ZOO. Prema tome, imajući u vidu da apelacija pokreće identično pravno pitanje „toka zastare potraživanja pokretanjem postupka pred Komisijom za ljudska prava“ koje je Ustavni sud već raspravljao u Odluci AP 2862/09, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantičinih navoda u potpunosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (tačka 49).
32. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. Apelantica također smatra da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava u suštini temelje na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud arbitrarnom primjenom člana 388. Zakona o obligacionim odnosima apelantičinu reviziju odbio kao neosnovanu, cijeneći da podnošenje prijave Komisiji za ljudska prava pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine nema karakter prekida toka zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić