Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2487/11 („DEMANT“ d.o.o. Kaoci i D. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Mjera obezbjeđenja
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2487/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2487/11, rješavajući apelaciju „DEMANTA“ d.o.o. Kaoci i Dragutina Sančanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i
3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „DEMANTA“ d.o.o.
Kaoci, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „DEMANTA“ d.o.o.
Kaoci i Dragutina Sančanina, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda broj 72 0 I 010881 12 Gž od 10. decembra 2012. godine i Rješenja o dosudi Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „DEMANT“ d.o.o. Kaoci (u daljnjem tekstu: apelant „Demant“), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 16. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010. godine. Apelant je u apelaciji tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti „Osnovnom sudu da obustavi izvršni postupak koji je vođen pod poslovnim brojem I-1077/05, a sada pod poslovnim brojem 72 0 I 010887 10 I[ ]“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 2487/11.
2. Dragutin Sančanin (u daljnjem tekstu: apelant Sančanin) i apelant „Demant“ podnijeli su 6. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 72 0 I 010881 12 Gž od 10. decembra 2012. godine i Rješenja o dosudi Osnovnog suda broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. godine. Apelanti su zatražili i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti „Osnovnom sudu da odloži predaju u posjed nekretnine..., do okončanja postupka, radi proglašenja izvršenja nedopuštenim“. Predmetna apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 969/13.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je, odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 2487/11, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine donio Odluku kojom je odbio zahtjev kao neosnovan. Nakon toga, Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 969/13 od 25. aprila 2013. godine odbio zahtjev apelanata Sančanina i „Demanta“ za donošenje privremene mjere.
4. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine usvojilo zahtjev apelanta „Demant“ za prioritetno rješavanje apelacije.
5. S obzirom da se ove apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2487/11 i AP 969/13, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku o pod brojem AP 2487/11.
6. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda te od advokata koji su zastupali Milevu i Vojina Stojića u parničnom i izvršnom postupku, zatraženo je 23. juna 2011. godine i 15. marta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
7. U predmetu broj AP 2487/11 Okružni i Osnovni sud su 29. i 30. augusta 2011. godine dostavili odgovor na apelaciju, a u predmetu broj AP 969/13, 27. i 28. marta 2013. godine, dok advokati Mileve i Vojina Stojića nisu odgovorili na dostavljene apelacije.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Okružnog suda su dostavljeni apelantima 9. jula 2013. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
A) Prethodni postupak A1 - Sudsko poravnanje
10. Na osnovu člana 324. tada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pred Osnovnim sudom u Srpcu, u predmetu broj R-342/02, vođenom po prijedlogu Vojina i Mileve Stojić protiv apelanta Sančanina, zbog duga, 29. augusta 2002. godine je zaključeno sudsko poravnanje. Zaključenim poravnanjem apelant Sančanin je „prihvatio“ da Vojinu Stojiću duguje iznos od 20.000,00 eura, a Milevi Stojić iznos od 10.000,00 eura, „sa pripadajućim obavezama, a u skladu sa [njihovim] zaključenim ugovorima“, te se obavezao da ovaj dug izmiri do 31. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetno sudsko poravnanje).
11. Apelant Sančanin je 20. marta 2007. godine podnio tužbu protiv Vojina i Mileve Stojić, radi poništenja predmetnog sudskog poravnanja, povodom koje je Osnovni sud 4. aprila 2008. godine donio Presudu broj 072-0-P-000159, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001-335 od 22. augusta 2008. godine žalba apelanta Sančanina je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odlučujući o reviziji apelanta Sančanina, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 063 od 21. oktobra 2009. godine kojom je reviziju djelomično usvojio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je predmetno sudsko poravnanje ništavo u dijelu koji glasi: „sa pripadajućim obavezama, a u skladu sa zaključenim ugovorima“ (stav I izreke presude). Osim toga, preinačena je i odluka o troškovima tako što je presuđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II izreke presude). U preostalom dijelu revizija apelanta Sančanina je odbijena kao neosnovana (stav III izreke presude).
A2 - Izvršni postupak
12. Osnovni sud je u izvršnom postupku, koji su pokrenuli Vojin i Mileva Stojić (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja) protiv apelanta Sančanina na osnovu predmetnog sudskog poravnanja, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 59.601,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine i troškovima izvršenja, odredio izvršenje na pokretnim stvarima apelanta Sančanina.
13. S obzirom da se tražioci izvršenja nisu namirili na navedeni način, oni su Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje na nekretninama apelanta Sančanina upisanim, između ostalog, i u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci, i to parcele označene sa k.č. broj 571/1 i 571/4 ukupne površine 3.640 m² sa objektima izgrađenim na njima pobliže opisanim u podnesenom prijedlogu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili nekretnine iz zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci). Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, protiv kojeg su apelant Sančanin i apelant „Demant“, u svojstvu trećeg lica, podnijeli prigovor.
14. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1077/05 od 3. oktobra 2008. godine je, između ostalog, odbijen kao neosnovan prigovor apelanta „Demant“ kao trećeg lica, pa je Rješenje o izvršenju od 17. aprila 2007. godine održano na snazi u dijelu u kojem je dozvoljeno na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci. Istim rješenjem je odbijen i prigovor apelanta Sančanina u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci, i u tom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo na snazi.
15. Odlučujući o žalbi apelanta „Demant“ protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-09-000 275 od 17. septembra 2009. godine kojim je, između ostalog, žalbu apelanta Sančanina odbio i Rješenje Osnovnog suda broj I-1077/05 od 3. oktobra 2008. godine u pobijanom dijelu kojim je prigovor odbijen kao neosnovan u odnosu na nekretnine upisane u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci potvrdio, dok je žalbu apelanta „Demant“ usvojio i Rješenje Osnovnog suda broj I-1077/05 od 3. oktobra 2008. godine (u stavu II izreke) ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant „Demant“ osporavao izvršenje na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci zbog toga što je (apelant „Demant“) zaključio s apelantom Sančaninom Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza (od 21. novembra 2006. godine), koji je i dostavio sudu. Navedeno je da je tim ugovorom u članu 2. regulisano da se apelant Sančanin obavezuje da apelantu „Demant“, između ostalih, proda i sporne nekretnine, i da su one vlasništvo „Demanta“ (dakle, preduzeća), čiji je vlasnik Oto Marovt iz Slovenije. Prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju osporeno rješenje ne sadrži ocjenu dokaza koje je „Demant“ pružio u pravcu tvrdnji da su predmetne nekretnine njegovo vlasništvo, zbog čega se rješenje ne može ispitati, pa je stoga i ukinuto u tom dijelu i vraćeno prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje temeljem odredbi člana 235. stav 3. ZPP-a, u vezi s odredbom člana 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Okružni sud je naglasio da je Osnovni sud u ponovnom postupku dužan cijeniti sve okolnosti i dokaze, te po potrebi zakazati i ročište na kojem će razjasniti odlučne činjenice a potom odlučiti o prigovoru apelanta „Demant“ ukoliko utvrdi da ima dovoljno osnova, a u suprotnom da će ga zaključkom uputiti da svoja prava ostvari u parnici.
16. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Zaključak broj I-1077/05 od 10. marta 2010. godine kojim je apelanta „Demant“ uputio da svoja prava ostvari u parničnom postupku. U obrazloženju zaključka, Osnovni sud je istakao da u spisu nema dovoljno dokaza za meritorno odlučivanje, te se pozvao na odredbe čl. 51. i 52. ZIP-a.
17. Nakon toga, Osnovni sud je nastavio s izvršnim postupkom te je, nakon dva održana ročišta za prodaju spornih nepokretnosti, 17. maja 2011. godine održao i treće ročište, u skladu sa Zaključkom o (trećoj) prodaji nepokretnosti broj 72 0 I 010881 10 I od 13. aprila 2011. godine. Navedeno je da je vrijednost spornih nekretnina utvrđena u ukupnom iznosu od 301.362,00 KM, i to vrijednost građevinskog zemljišta u iznosu od 91.000,00 KM i vrijednost objekata u iznosu od 201.362,00 KM. Na ročištu su se, kao jedini kupci, pojavili tražioci izvršenja koji su, nakon provedenog postupka licitacije, kupili predmetne nekretnine za cijenu od 146.177,57 KM i taj iznos se odnosi na njihovo potraživanje, glavni dug i troškove postupka. Osnovni sud je potom donio i Rješenje o dosudi broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. Donesenim rješenjem je odlučeno da su nekretnine upisane u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci prodane tražiocima izvršenja, za iznos od 146.177,57 KM (stav I izreke rješenja). Apelantu Sančaninu je naloženo da u roku od osam dana preda predmetne nepokretnosti kupcima (stav II izreke rješenja). Naloženo je zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci izbriše vlasnika, te da upiše kao vlasnike kupce Vojina i Milevu Stojić (stav III izreke rješenja). Osim toga, određeno je da će se rješenje o dosudi objaviti na oglasnoj tabli suda, pa da će se istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj ploči, smatrati da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji te svim učesnicima u nadmetanju (stav IV izreke rješenja).
B) Parnični postupak radi proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim
18. Nakon što je Osnovni sud donio Zaključak broj I-1077/05 od 10. marta 2010. godine, „Demant“ je, 13. septembra 2010. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tražilaca izvršenja, radi „proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim“. U podnijetoj tužbi, apelant „Demant“ je, između ostalog, tražio i da sud odredi mjeru obezbjeđenja, zbog toga što je Osnovni sud u izvršnom postupku donio zaključak o prodaji navedenih nekretnina za 1. oktobar 2010. godine. B1 - Osporena rješenja o mjeri osiguranja - AP 2487/11
19. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010. godine, donesenom u postupku radi određivanja sudske mjere osiguranja odlaganjem izvršenja, odbijen je u cijelosti, kao neosnovan, prijedlog apelanta „Demant“ za donošenje mjere obezbjeđenja protiv tuženih - tražilaca izvršenja kojim je tražio da se „odloži izvršni postupak na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci, pobliže preciziranim u izreci navedenog rješenja, po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine, do pravosnažnog okončanja postupka radi proglašenja izvršenja nedopuštenim koji se vodi pod brojem 72 0 P 017097 10 P“. Osnovni sud je naveo da iz materijalnih isprava u koje je izvršen uvid proizlazi da je doneseno Rješenje o izvršenju broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine po prijedlogu tražitelja izvršenja protiv apelanta Sančanina procjenom i prodajom nekretnina upisanih u zk. ul. 22 k.o. Kaoci, koje su vlasništvo apelanta Sančanina, što je utvrđeno na osnovu uvida u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci, te da je apelant Sančanin upisan i kao posjednik tih nekretnina u p.l. 302 k.o. Kaoci.
20. Zatim, Osnovni sud je istakao da iz Ugovora o prodaji zaključenog 28. septembra 2010. godine proizlazi da je vlasnik nekretnina, apelant Sančanin, zaključio ugovor o prodaji s apelantom „Demant“, a predmet prodaje su nekretnine upisane u zk. ul. br. 22 k.o.Kaoci, koje odgovaraju nekretninama upisanim u p.l. 302 k.o. Kaoci. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naglasio da iz ovih materijalnih dokaza nedvojbeno proizlazi da apelant „Demant“ nije vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje u izvršnom postupku, nego je to apelant Sančanin. Također, Osnovni sud je istakao da pravni posao koji je zaključen između apelanata „Demanta“ i Sančanina, 28. septembra 2010. godine, nema utjecaja na izvršni postupak koji je u toku, jer je zabilježba rješenja o izvršenju u zk. ul. broj 22, izvršena 14. maja 2007. godine. Najzad, Osnovni sud je naglasio da je odredbama člana
72. ZIP-a propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, a sve preduzete radnje prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik.
21. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine, žalba „Demant“, kao predlagača mjere obezbjeđenja, je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju svog rješenja, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te je istakao da ga prihvata u cijelosti. Zatim, navedeno je da je odredbama člana 269. ZPP-a propisano da su za određivanje sudske mjere obezbjeđenja potrebna dva kumulativna uvjeta, i to da predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja i da postoji opasnost da bi ga bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati u ostvarivanju njegovog potraživanja. Prema tome, kako je naglasio Okružni sud, pravilan je stav Osnovnog suda da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za određivanje sudske mjere obezbjeđenja jer apelant „Demant“ nije dokazao, prije svega, da je on vlasnik spornih nekretnina. Istaknuto je da je ugovor o prodaji samo osnov sticanja, a vlasništvo se stiče upisom u zemljišnu knjigu, te da „Demant“ nije upisan kao vlasnik a niti je to mogao postati u toku izvršnog postupka s obzirom na zabilježbu Rješenja o izvršenju u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci od 14. maja 2007. godine. Slijedom navedenog, kako je naglasio Okružni sud, i po njegovom stavu, nije mogao da proizvodi pravno dejstvo ni Ugovor o prodaji predmetnih nekretnina, koji je zaključen 28. septembra 2010. godine, kojim je apelant Sančanin prodao sporne nekretnine koje se vode na njegovom imenu, Otu Marovtu i on nije mogao unijeti te nekretnine kao osnovni kapital preduzeća.
22. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant „Demant“ kao predlagač obezbjeđenja polazi od činjenice da je Oto Marovt kao strani državljanin kupio nekretnine i pokretne stvari od apelanta Sančanina i Veljka Lazića, kao osnivača preduzeća „Demant“ d.o.o. Kaoci za kupoprodajnu cijenu od 125.000,00 eura, što je utvrđeno Ugovorom o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 21. novembra 2006. godine. Navedeno je da se tim ugovorom apelant Sančanin obavezao da proda svoje nekretnine, i to k.č. broj 456/1 i 456/3 Otu Marovtu, te da je Ugovor o prodaji zaključen 28. septembra 2010. godine i ovjeren kod notara, a sve to u vrijeme kada je izvršni postupak bio u toku i kada je već doneseno rješenje o izvršenju prodajom i procjenom predmetnih nekretnina te kada je bio donesen i Zaključak o održavanju ročišta za prodaju.
23. Zatim, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 10. Zakona o stranim ulaganjima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/02) propisano da strana ulaganja neće biti nacionalizovana, eksproprirana ili podvrgnuta mjerama sa sličnim posljedicama, izuzev u javnom interesu i u skladu s važećim zakonima i drugim propisima. Međutim, strani ulagač u skladu s pozitivnim propisima nije postao vlasnik tih nepokretnosti. Okružni sud je naveo da je „on samo zloupotrijebljen od strane apelanta [Sančanina]“ koji je „tražio načina da izbjegne ispunjenje svoje obaveze utvrđene predmetnim sudskim poravnanjem“ kojim se obavezao da tražiocima izvršenja isplati ukupan iznos od 59.601,00 KM sa zakonskim kamatama počevši od 31. decembra 2002. godine pa do isplate. Osim toga, naglašeno je da ni odredbe ZPP-a ne propisuju da se prilikom određivanja sudske mjere obezbjeđenja može obustaviti izvršni postupak. Naime, odredbom člana 273. stav 1. tačka 4. ZPP-a je propisano da se radi obezbjeđenja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja može izreći mjera obezbjeđenja odlaganja postupka izvršenja po prijedlogu trećih lica pod uvjetima predviđenim ZIP-om.
C) Izvršni postupak nakon donošenja Rješenja o dosudi – AP 969/13
24. Kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, Osnovni sud je, nakon što su nekretnine prodate tražiocima izvršenja, donio Rješenje o dosudi broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. godine, kojim je odlučeno da se nekretnine upisane u zk. ul. broj 22 k.o. Kaoci prodane tražiocima izvršenja, za iznos od 146.177,57 KM.
25. Okružni sud je Rješenjem broj 72 0 I 010881 12 Gž od 10. decembra 2012. godine, žalbe apelanata Sančanina i „Demanta“, u svojstvu „trećeg lica“, odbio i Rješenje o dosudi broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. godine, potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju izvršenje određeno na osnovu pravosnažne i izvršne isprave, koja je Odlukom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000-063 od 21. oktobra 2009. godine, proglašena ništavom u dijelu zakonske zatezne kamate i troškova postupka, tako da je izvršna isprava u dijelu sporednih potraživanja preinačena, dok je ostala neizmijenjena odluka o glavnom dugu, pa je prinudno izvršenje naplate glavnog duga provedeno u ovom dijelu saglasno izvršnoj ispravi i prema stanju spisa pobijano rješenje o dosudi doneseno u skladu s odredbom člana 93. ZIP-a. Navedeno je da je iz stanja spisa proizlazi da, u predmetnom izvršnom postupku, kamata nije obračunavana pa da prvostepeni sud nije ni provodio izvršenje u dijelu zakonske zatezne kamate. Slijedom navedenog, kako je naglasio Okružni sud, proizlazi da je izvršna isprava ostala bez dejstva samo u dijelu odluke o troškovima postupka jer je izmijenjena u revizionom postupku tako da „svaka stranka snosi svoje troškove postupka“. Međutim, te činjenice u ovoj fazi postupka ne mogu dovesti do obustave izvršnog postupka, jer nakon što je rješenje o izvršenju od 17. aprila 2007. godine postalo pravosnažno 17. septembra 2009. godine, te izvršenje već sprovedeno, apelantu Sančaninu u ovoj fazi postupka ostaje zakonom utvrđena mogućnost da u istom izvršnom postupku traži da sud dozvoli protivizvršenje i prijedlogom za protivizvršenje traži da sud naloži tražiocima izvršenja da mu vrate ono što je izvršenjem neosnovano dobio (član 54. ZIP-a).
26. Dalje, Okružni sud je u pogledu žalbe apelanta „Demant“ istakao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud Zaključkom broj 1-1077/05 od 10. marta 2010. godine treća lica uputio da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, u smislu odredbi čl. 51. i 52, u vezi s članom 12. stav 6. ZIP-a jer je pravilno cijenio da nema dovoljno relevantnih činjenica i dokaza za meritorno odlučivanje u izvršnom postupku. Prema stavu Okružnog suda apelant „Demant“, kao treće lice, žalbom bez osnova osporava pobijano rješenje o dosudi, jer ima mogućnost da u parnici ostvaruje svoje pravo u vezi s nekretninama koje su predmet izvršenja. Istaknuto je i da je dostavljanje rješenja o dosudi izvršeno u skladu s odredbama člana 93. stav 4. ZIP-a, kojima je propisano da se rješenje objavljuje na oglasnoj tabli suda, da istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Apelant „Demant“ je u apelaciji broj AP 2487/11 opisao hronologiju donošenja mjere obezbjeđenja i istakao da je Okružni sud „nezainteresovano rješavao po njegovoj žalbi“. Prema njegovim tvrdnjama, sud je pogrešno primijenio materijalni propis kada je konstatovao da apelant nije vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje u izvršnom postupku, već da je vlasnik nekretnina apelant Sančanin. Smatra da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u tome što je u osporenom rješenju Okružni sud zauzeo stav da se pravo svojine na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu, a apelant je stekao pravo svojine na nekretninama originarnim putem - građenjem, te da je imovina koja je predmet izvršenja unesena kao osnivački ulog u preduzeće „Demant“ prilikom osnivanja, 2000. godine. Dalje, ističe da je dokazao da je predložena mjera obezbjeđenja osnovana i hitna, te da postoji mogućnost da on (dakle preduzeće) i osnivač ostanu bez nekretnina i pokretnih stvari čiji su vlasnici. Zatim, apelant „Demant“ je naveo detaljne podatke o svojoj registraciji kao preduzeća. Pored toga, ukazao je na, prema njegovom stavu, niz nepravilnosti koje su redovni sudovi počinili tokom izvršnog postupka.
29. Apelanti Sančanin i „Demant“ su u apelaciji broj AP 969/13 iznijeli identične tvrdnje kao i u apelaciji broj AP 2487/11. Naglasili su da je izvršenje sprovedeno na imovini koja „je vlasništvo apelanta „Demant“ a ne apelanta Sančanina, te da stoga ta imovina nije mogla biti predmet izvršenja u ovom postupku“. S tim u vezi ponovili su historijat nastanka preduzeća „Demant“ i opisali cjelokupan izvršni postupak tokom kojeg je, po njihovom stavu, došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnih zakonskih propisa.
b) Odgovor na apelaciju
30. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 2487/11 istakao da je Rješenje o odbijanju određivanja sudske mjere obezbjeđenja doneseno nakon što je strankama data mogućnost da se izjasne i nakon što je na ročištu od 9. novembra 2010. godine izvršen uvid u sve relevantne dokaze. Osnovni sud je naveo da osporenom odlukom nije povrijedio odredbe ZPP-a (268. do 288) kojima je propisano određivanje sudske mjere obezbjeđenja. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u Rješenju broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine.
31. U odgovorima na apelaciju u predmetu broj AP 969/13 Osnovni sud je naveo da je osporeno Rješenje o dosudi donio na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u okviru pravilno primijenjenog procesnog zakona na koje je pravilno primijenio materijalne propise. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da ostaje kod zauzetog stava i razloga datih u obrazloženju drugostepenog rješenja.
V. Relevantni propisi
32. Zakon o izvršnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23. stav 1.
(1) Izvršne isprave su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje Član 51. st. 1. i 2.
(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
(2) Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava sprovedbu izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 52 (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.
Član 53. st. 1., 2. i 7.
(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedbu izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja. (7) Treće lice se može koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka u upućivanju na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona.
Član 70. stav 1 (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika. Član 72. st. 1., 2. i 3.
(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
Član 93.
1. Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).
2. Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišno knjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava svojine te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
3. Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor ali se može izjaviti žalba.
4. Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji te svim učesnicima u nadmetanju.
33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 269.
Mjera obezbjeđenja može se odrediti:
1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. [ ] Član 273. stav 1. tačka 4 Radi obezbjeđenja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere obezbjeđenja:
4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih lica, pod uvjetima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak.
VI. Dopustivost
34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost apelacije - AP 2487/11
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Okružnog suda broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Osnovnog suda broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010. godine, kojim je odbijen prijedlog apelanta „Demant“ za donošenje mjere obezbjeđenja odlaganjem izvršenja.
37. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant osporio odluke kojim je odlučivano o mjeri osiguranja. Stoga Ustavni sud smatra, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/11, tačka 48), da se shodno standardima utvrđenim u navedenoj odluci konkretni parnični postupak, na koji je apelant upućen radi dokazivanja svojih prava na nekretninama koje su predmet izvršenja u okolnostima konkretnog slučaja tiče građanskih prava „Demanta“. Iz navedenog proizlazi da se postupak u kojem je odlučeno o mjeri osiguranja odnosio na apelatove imovinskih interese vezane za predmetnu nekretninu. Iz navedenog proizlazi da se svrha i cilj apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja svode na zaštitu apelantovih imovinski interesa za koje tvrdi da ih posjeduje, a koji bi provođenjem izvršenja u cijelosti bili dovedeni u pitanje i mogli bi rezultirati nemogućnošću apelanta da, ukoliko uspije sa postavljenim tužbenim zahtjevom u daljnjoj fazi parničnog postupka, to pravo ne bi mogao ostvariti ili bi njegovo ostvarivanje zahtijevalo vođenje drugih dugotrajnih postupaka. Stoga, proizlazi da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje apelantovih građanskih prava, zbog čega se na taj postupak primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije.
38. Zatim, vezano za dopustivost ove apelacije, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Okružnog suda broj 2 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine, kao konačna odluka u predmetnom postupku, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Okružnog suda apelant „Demant“ je primio 30. maja 2011. godine, a apelaciju je podnio 16. juna 2011. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. b)Dopustivost apelacije u odnosu na odluke donesene u izvršnom postupku - AP 969/13
40. S obzirom da apelanti „Demant“ i Sančanin osporavaju odluke Osnovnog i Okružnog suda koje su donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ovaj izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata.
41. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke iz izvršnog postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
b1) - u odnosu na apelanta Sančanina
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su građanska prava i obaveze apelanta Sančanina utvrđena u izvršnoj ispravi - Sudskom poravnanju zaključenim 29. augusta 2002. godine pred Osnovnim sudom u Srpcu, u predmetu broj R-342/02, na osnovu kojeg je Osnovni sud i donio Rješenje o izvršenju broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine. Dakle, u tom izvršnom postupku nisu utvrđivana nikakva nova građanska prava i obaveze za apelanta. U tom smislu Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 361/08 od 27. februara 2008. godine, AP 685/12 od 18. aprila 2012. godine i AP 206/02 od 23. jula 2004. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjima, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta». Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant Sančanin u predmetnom postupku ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
44. Zatim, apelant Sančanin navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP 685/12 d 18. aprila 2012. godine gdje je konstatovao da „osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku samo je određen najpovoljniji ponuđač kao i činjenica da je iz cijene prodate imovine namireno potraživanje tražitelja izvršenja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra ni navodi apelanta da određena imovina nije mogla biti predmet izvršenja ne mogu biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari. Stoga se apelantovi navodi u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine“. Ustavni sud smatra da se razlozi iz navedene odluke u cijelosti odnose i na konkretan slučaj, te zaključuje da su navodi apelanta Sančanina u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. b2) - u odnosu na apelanta „Demant“
45. Dalje u odnosu na apelanta „Demant“ Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je izvršni postupak vođenpo prijedlogu Vojina i Mileve Stojić, kao tražilaca izvršenja, protiv izvršenika - apelanta Sančanina. Apelant „Demant“ je u izvršnom postupku učestvovao u svojstvu „trećeg lica“, shodno odredbama ZIP-a, do donošenja Zaključka broj I-1077/05 od 10. marta 2010. godine, kojim je upućen da svoja prava ostvari u parničnom postupku. Budući da je apelant „Demant“ potom protiv tražioca izvršenja pokrenuo parnični postupak radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, a u kojem je tražio i donošenje sudske mjere obezbjeđenja (što je opisano u činjeničnom dijelu ove odluke), slijedi da se o njegovim građanskim pravima i obavezama odlučuje u tom parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant „Demant“ u izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija ovog apelanta, također, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
46. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
VI. Meritum
47. Apelant „Demant“ tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
50. Apelant „Demant“ smatra da su redovni sudovi u parničnom postupku, pri odlučivanju o zahtjevu za donošenje mjere obezbjeđenja, pogrešno zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za njeno donošenje budući da nije dokazao da je on vlasnik spornih nekretnina, te da je u vezi s tim pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pozitivno pravo.
51. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke Okružnog suda, kao konačne odluke u predmetnim sporovima, zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava.
53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe ZPP i ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u parničnom postupku prilikom odlučivanja o prijedlogu apelanta „Demant“ za donošenje mjere obezbjeđenja, zaključili da apelant „Demant“ nije vlasnik spornih nekretnina nego da je to apelant Sančanin. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dali veoma opširno obrazloženje zašto pravni poslovi koje je apelant preduzimao ne mogu predstavljati dokaz da je on vlasnik spornih nekretnina. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud istakao da zaključeni ugovori, nemaju utjecaja na izvršni postupak, jer je zabilježba rješenja o izvršenju na spornim nekretninama izvršena 14. maja 2007. godine, dakle prije nego je apelant Sančanin prodao nekretnine apelantu „Demant“ (ugovorom od 28. septembra 2010. godine). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Osnovni sud pozvao i na odredbe člana 72. ZIP-a kojim je propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, a sve preduzete radnje prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik.
54. Također, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke, dao detaljno i jasno obrazloženje zašto prihvata stav Općinskog suda da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za donošenje mjere obezbjeđenja koji su propisani odredbama člana 269. ZPP-a, te da apelant u tom smislu nije učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja i postojanja opasnosti da bi bez donesene mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje apelantovog potraživanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i taj sud, prilikom ispitivanja prvostepenog rješenja u pogledu ispunjenosti uvjeta za određivanje mjere obezbjeđenja, naglasio da, i po njegovom stavu, u konkretnom slučaju nisu ispunjena dva kumulativna uvjeta za njeno donošenje, propisana odredbama člana 269. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da će se mjera obezbjeđenja odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da je njegov zahtjev osnovan budući da, dakle, apelant „Demant“ nije dokazao, prije svega, da je on vlasnik spornih nekretnina jer je ugovor o prodaji samo osnov sticanja, a vlasništvo se stiče upisom u zemljišnu knjigu.
55. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene osnovanosti apelantovog zahtjeva, te u vezi s tim i u pogledu primjene odredaba ZPP-a, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na datu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na svoju vlastitu praksu prema kojoj nema kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud, postupajući u okviru svoje apelacione nadležnosti, utvrdi da redovni sudovi nisu proizvoljno primjenjivali zakonske odredbe (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1769/09 od 5. jula 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu povodom ovog pitanja, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta „Demant“, koji su izneseni u tom pravcu, neosnovani. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, koje ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta i u ovom dijelu neosnovani.
56. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
57. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na postupak donošenja pobijanog rješenja, koji ima karakter privremene mjere, jer su cilj i karakter takve privremene mjere bili odlučujući za djelotvorno ostvarivanje apelantovih građanskih prava. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a i ZPP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
59. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić