Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4364/10 (H. Š.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Krivični postupak
- Miješanje u porodični život
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-4364/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 4364/10, rješavajući apelaciju Hasibe Šuvalić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2013. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Hasibe Šuvalić, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 005847 08 K od 20. kolovoza 2010. godine u odnosu na pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) te članka 5. stavak 3.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na privatan i obiteljski život dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na zabranu torture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasibe Šuvalić, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 005847 08 K od 20. kolovoza 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hasiba Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Miro Blaž odvjetnik iz Viteza, podnijela je 11. listopada 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 005847 08 K od 20. kolovoza 2010. godine. Apelantica je, istodobno, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu da obustavi rješenja o određivanju pritvora do donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji ili dok se njenoj maloljetnoj djeci ne postavi privremeni skrbnik i djeca predaju tom skrbniku“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4364/10 od 20. travnja 2011. godine odbio kao neutemeljen apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od sudionika u postupku Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: tužiteljstvo), zatraženo je 29. listopada 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 8. studenoga 2010. godine, Općinski sud 5. studenoga 2010. godine, a tužiteljstvo 8. studenoga 2010. godine.
5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda kao i tužiteljstva su dostavljeni apelantici 9. studenoga 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 005847 08 K od 20. kolovoza 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine, apelantici je određen pritvor u trajanju od najviše trideset dana i on se ima računati od momenta apelantičinog lišavanja slobode.
8. U obrazloženju rješenja Općinskog suda od 20. kolovoza 2010. godine je istaknuto da je tužiteljstvo podiglo Optužnicu broj KT-XI-1209/08 od 6. studenoga 2008. godine protiv apelantice, zbog kaznenog djela prikrivanja iz članka 300. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Na glavni pretres, zakazan za 9. kolovoza 2010. godine, apelantica nije pristupila iako je bila uredno obaviještena, zbog čega je protiv nje Općinski sud izdao naredbu za prisilno dovođenje. Sudska policija nije uspjela realizirati naredbu za prisilno dovođenje apelantice do datuma kada je odložen glavni pretres (20. kolovoz 2010. godine), jer apelantica nije zatečena na kućnoj adresi „...uz obrazloženje njene majke Đule Šuvalić da je otišla u Goražde u posjetu mužu koji se tamo nalazi u zatvoru...“. Općinski sud je ukazao na odredbu članka
261. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kojom su propisane radnje i mjere suda kojima se osigurava prisutnost optužene osobe na glavnom pretresu a s ciljem efikasnog vođenja kaznenog postupka, tj. ako optužena osoba koja je uredno pozvana na glavni pretres ne dođe, a niti svoj izostanak opravda, sudac, odnosno predsjednik vijeća će narediti prinudno dovođenje takve osobe. Međutim, ako optužena osoba koja je uredno pozvana na glavni pretres očevidno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudac, odnosno predsjednik vijeća može takvoj osobi odrediti pritvor. Taj pritvor, ako ne bude ranije ukinut, traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da se apelantica nije odazvala na glavni pretres, iako je uredno obaviještena, te da se ni prinudnim dovođenjem nije uspjela osigurati njezina prisutnost za glavni pretres jer je bez dozvole Suda napustila mjesto stanovanja, to je ovaj sud postupajući prema odredbi članka 261. stavak 2. ZKP FBiH zaključio da su ispunjeni uvjeti da se apelantici odredi pritvor, kako bi se osigurala njezina prisutnost na glavnom pretresu.
9. U obrazloženju rješenja Okružnog suda od 8. rujna 2010. godine navedeno je da je apelantica protiv prvostupanjskog rješenja Općinskog suda izjavila žalbu ističući da prvostupanjski sud nije imao zakonskog osnova da joj odredi pritvor, jer nije uredno pozvana na glavni pretres zakazan za 9. kolovoz 2010. godine te da pritvor, sukladno odredbi članka 261. stavak 2. ZKP FbiH, nije obligatoran. Okružni sud je, razmotrivši žalbu apelantičinog branitelja, nakon izvršenog uvida u cjelokupan kazneni spis odlučio žalbu odbiti kao neutemeljenu, zaključivši da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom članka 261. ZKP FBiH, apelantici odredio pritvor. Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelantica, kao optužena, propustila pristupiti glavnom pretresu zakazanom za 9. kolovoz 2010. godine, o kojem datumu održavanja glavnog pretresa je uredno obaviještena, što je utvrđeno uvidom u dostavnicu prvostupanjskog suda koja se nalazi u sudskom spisu, nakon čega je postupajući sudac također pravilno postupio kada je Sudskoj policiji Zenica izdao naredbu za prinudno dovođenje apelantice na pretres zakazan za 20. kolovoz 2010. godine. Međutim, kako naredba za prinudno dovođenje apelantice, kao optužene, nije izvršila Sudska policija jer apelantica nije zatečena na kućnoj adresi, Okružni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe članka 261. stavak 2. ZKP FBiH apelantici odredio pritvor, jer je ocijenio da se osiguravanje prisutnosti optužene na glavnom pretresu jedino može postići njezinim pritvorom. Stoga, Okružni sud je primjenom članka 337. stavak 3. ZKP FBiH odlučio kao u dispozitivu rješenja.
10. Iz apelacionog spisa proizlazi da je pritvor apelantici ukinut rješenjem Općinskog suda od 27. listopada 2010. godine, i da je apelantica istog dana puštena na slobodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica se žali da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Ističe da joj je, sukladno odredbi članka 261. stavak 2. ZKP FBiH, sudac mogao odrediti pritvor a i „nije morao“. Apelantica dalje navodi da se „po naredbi“ Općinskog suda od 20. kolovoza 2010. godine nalazi u pritvoru, da je odvojena od djece a da sud, prethodno, nije donio rješenje o postavljanju privremenog skrbnika njenoj malodobnoj djeci.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji, pa smatra da su navodi neutemeljeni i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da iz rješenja o određivanju pritvora apelantici jasno proizlazi da su za donošenje ovog rješenja bili ispunjeni svi uvjeti iz članka 261. stavak 2. ZKP FBiH, što je potvrdio i Kantonalni sud u postupku donošenja rješenja od 8. rujna 2010. godine. Što se tiče apelantičinih navoda da joj je sud odredio pritvor a da prethodno nije donio rješenje o postavljanju privremenog skrbnika njenoj malodobnoj djeci, Općinski sud ističe da je nakon upućivanja apelantice u pritvor ovaj sud kontaktirao Centar za socijalni rad u Zenici radi eventualnog zbrinjavanja njene malodobne djece, te da ga je isti dan Centar obavijestio da su apelantičina djeca sigurna i zbrinuta kod njezine majke Đule Šuvalić, zbog čega se dalo zaključiti da nije bilo smetnji za realiziranje rješenja o pritvoru. Također, Općinski sud navodi da je apelantica iz pritvora puštena prije isteka roka od 30 dana, tj. 27. listopada 2010. godine. Prema tome ovaj sud tvrdi kako su apelantičini navodi neutemeljeni i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo kako nema povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, stoga smatra da su njezini navodi neutemeljeni i predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 56/06 i 27/07) relevantne odredbe glase:
Članak 261.
Nedolazak optuženika na glavnu raspravu (1) Ako je optuženik uredno pozvan, a na glavnu raspravu ne dođe niti svoje izbivanje opravda, sudac odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavnu raspravu i naložiti da se optuženik na iduću glavnu raspravu prisilno dovede. Ako do privođenja optuženik opravda izbivanje, sudac odnosno predsjednik vijeća će opozvati nalog o prisilnom dovođenju. (2) Ako optuženik koji je uredno pozvan bjelodano izbjegava doći na glavnu raspravu i ako prisilno dovođenje nije uspjelo, sudac odnosno predsjednik vijeća može optuženiku odrediti pritvor.
(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora, dopuštena je žalba koja ne zadržava njegovo izvršenje.
(4) Ako ne bude ukinut ranije, pritvor traje do objave presude, a najdulje 30 dana.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6.
Europske konvencije
18. Apelantica smatra kako joj je osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije odnose na kazneni postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje je li neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog toga postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje kako osporeno rješenje o određivanju pritvora ne predstavlja odluku koja je rezultat provedenog kaznenog postupka protiv apelantice, u smislu utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv nje, jer je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno je o jednoj fazi postupka, radi određivanju pritvora apelantici kao optuženoj zbog nedolaska na glavni pretres. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena.
20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.
Europske konvencije
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. rujna 2010. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno je rješenje apelantica primila 27. rujna 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. listopada 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
22. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su joj je tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i članak 5. stavak 3. Europske konvencije, pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije te članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
3. Europske konvencije.
a) Pravo na slobodu osobe Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne;
3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
25. U konkretnom slučaju apelantica je osoba koja je lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluka redovitih sudova o određivanju pritvora i poziva se na kršenje prava na slobodu osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. te članka 5. stavak
3. Europske konvencije. Apelantica tvrdi da joj je sukladno odredbi članka 261. stavak 2. ZKP FBiH pritvor mogao biti određen a i da „nije morao“. Navodi da nije bila obaviještena o glavnom pretresu određenom za 20. kolovoz 2010. godine, tako da ga i nije mogla izbjegavati. Bez obzira na nezakonitost rješenje suda o određivanju pritvora apelantica dalje navodi da se po naredbi Općinskog suda od 20. kolovoza 2010. godine nalazi u pritvoru.
26. Ustavni sud naglašava da pravo na slobodu osobe spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva „...sukladno nacionalnim pravom...“ koje uz to mora biti usklađeno i sa standardima utvrđenim člankom 5. Europske konvencije.
27. Ustavni sud također ukazuje da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije. Da bi lišavanje slobode bilo “zakonito“ u smislu navedenog članka ono treba obuhvaćati podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja, koji moraju biti takvi da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
28. U odnosu na apelantičine navode o povredi članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi jasno obrazložili postojanje pritvorskog osnova temeljem članka 261. ZKP FBiH, s obzirom da je bilo nesporno da se apelantica nije odazvala pozivu Općinskog suda da prisustvuje glavnom pretresu u svojstvu optužene, nakon čega je Općinski sud izdao naredbu za njezino prisilno dovođenje, koja nije mogla biti realizirana jer apelantica nije zatečena na kućnoj adresi, jer je otišla posjetiti muža koji se nalazi u zatvoru u Goraždu. Po mišljenju Ustavnog suda takvo obrazloženje nije proizvoljno u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, kao i na uvjete za određivanje pritvora propisane člankom 261. ZKP FBiH. Osim toga, Ustavni sud opaža kako apelantica de facto ne nudi relevantne navode glede nezakonitosti navedenih rješenja o određivanju pritvora, s obzirom da se njezina tvrdnja (da nije obaviještena o datumu održavanja glavnog pretresa te da stoga nije trebala biti izdata naredba za njezino prisilno dovođenje) pokazala kao očevidno netočna. Dakle, ostaju samo apelantičini navodi da joj je sud „mogao a i nije morao odrediti pritvor“ što, po mišljenju Ustavnog suda, ne može dovesti u pitanje zakonitost konkretnog pritvora koji je određen na temelju članka 261. ZKP FBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica lišena slobode sukladno zakonom propisanom postupku s ciljem „...lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti...“ te su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije.
29. Glede pozivanja na povredu članka 5. stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud smatra nespornim da je apelantica izvedena pred suca prilikom određivanja predmetnog pritvora, te da ju je zastupao branitelj koji je uložio žalbu na rješenje o pritvoru koju je preispitao Kantonalni sud, a da je pritvor određen u zakonom propisanom trajanju od 30 dana, kao i da je puštena na slobodu prije isteka roka za koji je pritvor određen. Osim toga, Ustavni sud opaža da apelantica svoje pozivanje na povredu članka 5. stavak 3. Europske konvencije nije potkrijepila bilo kakvim navodima koji bi ukazivali na postojanje vjerojatnosti da je došlo do povrede citirane odredbe Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantičino pozivanje na povredu članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra kako nije došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. kao i članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
b) Pravo na privatni i obiteljski život dom i prepisku
31. Apelantica također osporava rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije
32. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
33. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
34. Po mišljenju Ustavnog suda povredu iz članka 8. Europske konvencije u odnosu na njezin obiteljski život, apelantica vidi u činjenici da je stavljanjem u pritvor odvojena od svoje mldb. djece kojoj prethodno nije postavljen skrbnik. Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
35. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je postoji li, u konkretnom slučaju, obiteljski život zaštićen člankom 8. Europske konvencije. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) pojam obiteljskog života po članku 8. je autonoman koncept koji se mora tumačiti neovisno o nacionalnim zakonima zemalja-potpisnica. Štoviše, obiteljski život koji treba uzeti u razmatranje nije obiteljski život de iure, već obiteljski život de facto, pa sama činjenica rođenja, tj. biološka veza između majke i djeteta, po pravilu, predstavlja obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije (vidi vodeću odluku Europskog suda na predstavku broj 6833/74 Marckx v. Belgium od 13. lipnja 1979. godine).
36. Ustavni sud podržava navedenu praksu Europskog suda, te smatra kako u konkretnom slučaju postoji obiteljski život zaštićen člankom 8. Europske konvencije, s obzirom da je nesporno da je apelantica majka mldb. djece.
37. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi jesu li se javne vlasti osporenim rješenjima umiješale u apelantičino pravo na poštivanje njezinoga obiteljskog života.
38. Kao što je navedeno, apelantica tvrdi da je određivanjem pritvora došlo do miješanja u njezino pravo na obiteljski život. Ustavni sud podsjeća na praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) u odnosu na predstavke osoba u zatvoru, tj. zatvorenika, u svezi s poštivanjem njihovoga prava na privatni i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije. Povjerenstvo smatra kako u iznimnim okolnostima postoje ograničenja glede mogućnosti da sa zatvorenicima kontaktiraju rodbina ili bliski prijatelji, koja su razumna i opravdana i koja ne predstavljaju miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života zatvorenika (vidi predstavka broj 9054/80 X v. Unitet Kingdom OI 30 (1983) str.113-115). Prema stajalištu Povjerenstva, suštinski je bitno odgovoriti na pitanje da li navedeno miješanje „prevazilazi ograničenja koja bi se normalno (razumno) mogla prihvatiti u slučaju običnog zatvorenika“ (vidi predstavku broj 5712/72 X v. United Kingdom OI 46 (1974) str.112-116).
39. Suštinski, kada je riječ o poštivanju prava na obiteljski život oprečno stavku 2. članka 8. Europskog povjerenstva, Ustavni sud ne vidi razliku između osoba koja se nalaze u zatvoru ili osoba koja se nalaze u pritvoru. Međutim, Ustavni sud isto tako smatra kako prilikom ispitivanja jesu li javne vlasti izvršile miješanje u pravo na obiteljski život, bez obzira radi li se o osobi koja se nalazi u zatvoru ili u pritvoru, te ako jeste, je li takvo miješanje bilo sukladno stavku 2. članka 8. Europske konvencije, treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju.
40. Imajući u vidu navedeno, a u svezi s konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra kako nije došlo do miješanja u apelantičino pravo na obiteljski život jer je apelantica u pritvoru bila svega 27. dana, odnosno jer je iz pritvora puštena prije određenog roka od 30 dana, da su ograničenja njezinoga prava na poštivanje obiteljskog života u navedenome razdoblju kojim je eventualno bila izložena po mišljenju Ustavnog suda bila razumna i opravdana, te nisu bila takvog intenziteta da bi se moglo pokrenuti pitanje miješanja u navedeno apelantičino pravo s obzirom na činjenicu da je prvostupanjski sud odmah nakon njezinoga upućivanja u pritvor kontaktirao Centar za socijalni rad u Zenici radi eventualnog zbrinjavanja njezine malodobne djece, te da ga je isti dan Centar obavijestio da su apelantičina djeca osigurana i zbrinuta kod njezine majke Đule Šuvalić, zbog čega se dalo zaključiti da nije bilo smetnji za realizaciju rješenja o pritvoru.
41. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
c) Pravo na zabranu torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne
42. U svjetlu zaključka glede apelantičinog prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra kako nije nužno detaljnije ispitivati navode iz apelacije u svezi s kršenjem prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, s obzirom da apelantica ove navode nije potkrijepila relevantnim dokazima i s obzirom da su ovi navodi identični navodima o povredi prava na slobodu osobe i prava na obiteljski život u odnosu na koja je Ustavni sud već dao obrazloženje.
43. Prema tome, Ustavni sud zaključuje kako su apelantičini navodi o kršenju prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije neutemeljeni.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje apelantičinog prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, jer određivanje pritvora apelantici nije bilo proizvoljno, odnosno jer joj je pritvor određen iz razloga propisanih člankom 261. stavak 2. KZ FBiH, kao ni u odnosu na ostale aspekte iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije.
45. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede apelantičinog prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, s obzirom da je apelantica bila u pritvoru svega 27 dana, tj, jer je iz pritvora puštena prije određenog roka od 30 dana, odnosno jer su ograničenja njezinih prava na obiteljski život, kojim je eventualno bila izložena, po mišljenju Ustavnog suda bila razumna i opravdana, tj. nisu bila takvog intenziteta da bi mogla pokrenuti pitanje miješanja u navedeno apelantičino pravo.
46. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede apelantičinog prava na zabranu torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, jer apelantica navode o povredi ovoga prava nije potkrijepila relevantnim dokazima koji ukazuju da postoji vjerojatnost da je došlo do povrede ovoga prava, i jer su ovi apelantičini navodi identični navodima o povredi članka 5. i 8. Europske konvencije.
47. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić