Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3016/10 (D. L.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3016/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3016/10, rješavajući apelaciju Dragoljuba Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dragoljuba Lukića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku utvrđivanja novog iznosa starosne penzije, koji je u toku pred Fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka u predmetu broj 1028103716.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka da hitno okonča postupak u predmetu broj 1028103716, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragoljub Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 14. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja novog iznosa starosne penzije. Apelant je 27. jula i 9. septembra 2010, 15. marta i 31. jula 2012, 8. februara i 29. jula 2013. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske- Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond) zatraženo je 7. decembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. decembra 2011. godine, a Fond 9. aprila 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Okružnog suda dostavljen je apelantu 13. marta 2012. godine, dok je odgovor Fonda na apelaciju dostavljen apelantu 31. januara 2012. godine.
5. Apelant je 8. februara 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju, tj.osporena rješenja br. 1028103716 od 8. maja i 20. februara 2009. godine.
6. Apelant je 29. jula 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatne informacije u predmetu.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Rješenjem SIZ-a PIO Bosne i Hercegovine, Stručna služba – Filijala Banjaluka broj 1028103716 od 2. oktobra 1990. godine apelantu je priznato pravo na administrativnu starosnu penziju počevši od 30. juna 1990. godine.
9. Postupajući po navedenom apelantovom zahtjevu od 20. septembra 1995. godine za određivanje novog iznosa starosne penzije, odnosno prevođenje ranije ostvarene penzije zbog stupanja na snagu novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), Fond je donio Rješenje broj 1028103716 od 13. marta 1996. godine kojim je apelantu utvrdio novi iznos penzije počevši od 1. januara 1995. godine.
10. Apelant je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja od 13. marta 1996. godine, navodeći da je to rješenje primio tek 18. jula 2005. godine, te nikada nije podnio zahtjev za prevođenje penzije, ali je njegova žalba odbijena rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 1028103716 od 19. septembra 2005. godine.
11. Presudom Okružnog suda broj U-814/05 od 25. maja 2006. godine usvojena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Odjeljenja broj 1028103716 od 19. septembra 2005. godine i osporeni akt je poništen, uz upute drugostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi činjenicu da li je apelant uopće podnio sporni zahtjev za prevođenje penzije.
12. Odlučujući u ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 1028103716 od 7. septembra 2006. godine kojim je ponovo odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenje Fonda od 13. marta 1996. godine.
13. Apelant je ponovo pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom protiv drugostepenog Rješenja broj 1028103716 od 7. septembra 2006. godine. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0- U-08-000311 od 10. septembra 2008. godine kojom je poništio osporeno rješenje i ponovo naložio Odjeljenju da utvrdi činjenicu da li je apelant podnio zahtjev za utvrđivanje novog iznosa, odnosno prevođenja penzije, što je prema odredbama člana 199. Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) uslov da bi se izvršilo prevođenje penzije.
14. Nakon toga, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 1028103716 od 3. oktobra 2008. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
15. Rješavajući u ponovnom postupku, Fond je donio Rješenje broj 1028103716 od 20. februara 2009. godine kojim je odlučeno da se nastavi apelantu isplata starosne penzije u periodu od 1. januara 1995. do 30. septembra 2002. godine u iznosima bliže preciziranim u izreci rješenja.
16. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu navodeći da prvostepeni organ nije naveo zakonske odredbe na osnovu kojih je izvršio obračun penzije, te da je mu je ožalbenim rješenjem utvrđen manji iznos od onog utvrđenog rješenjem od 13. marta 1996. godine, ali je njegova žalba odbijena Rješenjem Odjeljenja broj 1028103716 od 8. maja 2009. godine.
17. Apelant je protiv drugostepenog Rješenja Odjeljenja broj 1028103716 od 8. maja 2009. godine, ali i prvostepenog Rješenja broj 1028103716 od 20. februara 2009. godine, pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom.
18. Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 001504 09 U od 16. aprila 2010. godine kojom je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja od 8. maja 2009. godine uvažio i osporeni akt poništio uz obrazloženje da je drugostepeni organ morao poništiti Rješenje 1028103716 od 20. februara 2009. godine i naložiti obustavu predmetnog postupka, budući da nije bilo osnova za njegovo vođenje, tj. evidentno je da nikada nije postojao apelantov zahtjev za prevođenje penzije. Okružni sud je naložio drugostepenom organu da, u skladu sa navedenim pravnim stavom i primjedbama u pogledu postupka, bez odlaganja, a najdalje u roku od 30 dana donese novi upravni akt. Osim toga, Okružni sud je odbacio kao nedozvoljenu apelantovu tužbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja broj 1028103716 od 20. februara 2009. godine.
19. Odlučujući u ponovnom postupku Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 1028103716 od 30. juna 2010. godine kojim je uvažilo apelatnovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja broj 1028103716 20. februara 2009. godine (tačka I dispozitiva) i poništilo navedeno rješenje (tačka II dispozitiva), te naložilo prvostepenom organu da (u ponovnom postupku) obustavi postupak određivanja novog iznosa apelantove penzije (tačka III dispozitiva).
20. Okružni sud je, odlučujući po apelantovoj tužbi od 18. oktobra 2010. godine, podnesenoj protiv Rješenja Odjeljenja broj 1028103716 od 30. juna 2010. godine, donio Presudu broj 11 0 U 004534 10 U od 24. oktobra 2011. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosi na tačku III dispozitiva osporenog rješenja i u tom dijelu osporeno rješenje je poništeno jer, prema stavu Okružnog suda, nisu ispunjeni uslovi za obustavu postupka određivanja iznosa apelantove penzije. Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu koja se odnosi na tač. I i II dispozitiva osporenog rješenja, uz obrazloženje da neće davati nikakve posebne upute drugostepenom organu u pogledu donošenja novog akta, budući da je tač. I i II dispozitiva osporenog rješenja poništeno prvostepeno Rješenje broj 1028103716 od 20. februara 2009. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
21. U ponovnom postupku Fond je donio Rješenje broj 1028103716 od 28. februara 2013. godine kojim je odbacio kao neuredan apelantov zahtjev za ponovno određivanje penzije i utvrdio da će se apelantu penzija nastaviti isplaćivati prema rješenju od 1. oktobra 2002. godine.
22. Rješavajući po apelantovoj žalbi protiv navedenog Rješenja Fonda broj 1028103716 od 28. februara 2013. godine, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 1028103716 od 14. juna 2013. godine kojim je uvažilo apelantovu žalbu iz drugih razloga, tj. nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, te je ožalbeno rješenje poništilo i predmet vratilo Fondu na ponovni postupak.
23. Prema stanju spisa, još uvijek je u toku postupak pred Fondom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što predmetni postupak utvrđivanja novog iznosa ranije stečene penzije, odnosno prevođenja penzije, za koji apelant tvrdi da je pokrenut bez njegovog zahtjeva, bespotrebno dugo traje. Apelant je napomenuo da je, nakon brojnih nezakonitih odluka donesenih u ovom postupku, upravna stvar vraćena u fazu početnog odlučivanja, iako je on nekoliko puta urgirao donošenje konačne odluke. Zatim, apelant smatra da se, budući da je on ostvario pravo na penziju prema Zakonu o osnovnim pravima iz PIO („Službeni list SFRJ“ broj 28/82), na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93), koje se odnose na pitanje prevođenja penzije, a prema kojima će se penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog, novog zakona, odrediti u skladu s odredbama tog zakona. Pored toga, apelant je istakao da mu, uprkos brojnim zahtjevima, nije data mogućnost da učestvuje na javnoj raspravi u njegovom predmetu i izjasni se u vezi s predmetnim zahtjevom za prevođenje penzije.
25. U dopuni apelacije od 29. jula 2013. godine apelant je ponovio navode u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka i istakao da je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor 1. jula 2013. godine zbog toga što Fonda nije donio prvostepenu odluku u ponovnom postupku.
b) Odgovori na apelaciju
26. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod svog stava izraženog u Presudi broj 11 0 U 001504 09 U od 16. aprila 2010. godine, te da smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
27. Fond je u svom odgovoru na apelaciju ponovio činjenice u predmetu i istakao da je suština cijelog problema u činjenici da apelant, kao korisnik penzije, ne prihvata niti penziju, niti pozitivne propise Republike Srpske, tj. za razliku od 200.000 penzionera ovog Fonda na koje se primjenjuju odredbe Zakona o PIO, apelant odbija da mu se odredi iznos penzije u smislu tih propisa. Fond je istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te je predložio da Ustavni sud odbije njegovu apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti suprotno javnom interesu.
[...] Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
[...]
29. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
30. U Zakonu o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase:
Član 199.
Korisniku prava na penziju […], koji je do dana početka primene ovog zakona, ta prava ostvario po propisima koji su bili na snazi do tog dana, ta prava obezbeđuju se i posle tog dana u obimu i na način utvrđen propisima koji su bili na snazi do dana početka primene ovog zakona, ako je to za korisnika prava povoljnije.
Korisnik prava iz stava 1. ovog člana kome bi po ovom zakonu pripadao veći iznos penzije […] priznaće se na njegov zahtev pravo u obimu koje mu pripada po ovom zakonu.
VI.Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja konačne odluke u njegovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da je apelant, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Fond donio odluku u njegovom predmetu, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
a) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je upravni postupak pokrenut na osnovu navodnog apelantovog zahtjeva od 20. septembra 1995. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje od navedenog datuma već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje, Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, iako postupak ukupno traje 18 godina, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 17 godina devet mjeseci.
b) Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog utvrđivanja novog iznosa ranije stečene penzije apelanta, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
40. U vezi s ponašanjem organa uprave i suda u upravnom sporu Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da je prvostepeni organ, postupajući po navodnom apelantovom zahtjevu za utvrđivanja novog iznosa penzije od 20. septembra 1995. godine (za koji je kasnije utvrđeno da nikada nije bio podnesen), donio odluku nakon šest mjeseci (rješenje od 13. marta 1996. godine), ali je navedena odluka dostavljena apelantu tek nakon više od devet godina, tj. u julu 2005. godine. Nakon toga, apelant je protiv spomenutog rješenja izjavio žalbu, koju je drugostepeni organ odbio rješenjem 19. septembra 2005. godine. Međutim, Okružni sud je u upravnom sporu nakon osam mjeseci donio presudu kojim je poništio drugostepeno rješenje i predmet vratio drugostepenom organu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da se, nakon toga, predmet pet puta nalazio pred drugostepenim upravnim organom, koji je odlučujući po apelantovoj žalbi poništavao prvostepeno rješenje i predmet vraćao na ponovni postupak u skladu s uputama Okružnog suda ili je donosio odluke kojima je odbijao kao neosnovane apelantove žalbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svojim odlukama četiri puta ukidao drugostepene odluke i predmet vraćao na ponovno suđenje, uglavnom kako bi se utvrdila činjenica da li je apelant uopće podnio sporni zahtjev za utvrđivanje novog iznosa, odnosno prevođenje penzije. Uzimajući u obzir navedeno, a naročito činjenicu da predmetni postupak, za koji je utvrđeno da je vođen iako nije ni postojao apelantov zahtjev, traje 17 godina i devet mjeseci, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, i još uvijek nije okončan, jer se (po četvrti put) nalazi pred prvostepenim organom, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka a priori suprotna principu «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da se trajanje tog postupka u podjednakoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave i Okružnog suda, koji nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti to proizlazi iz njihovih odgovora na apelaciju. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
42. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom» roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada postupak pred upravnim organima i sudom u upravnom sporu traje 18 godina, odnosno 17 godina i devet mjeseci računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, i još uvijek nije okončan, a što se u podjednakoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave i Okružnog suda, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije uticao na dužinu postupka, a u odgovorima na apelaciju nije ponuđeno razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić