Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1905/10 (Š. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1905/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1905/10, rješavajući apelaciju Šaćira Krilića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Šaćira Krilića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000103 od 18. februara 2010. godine u dijelu u kojem je odlučeno o isplatiti naknada plaće i uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćira Krilića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000103 od 18. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000337 od 7. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000 174 od 2. aprila 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na ostale dijelove osporenih odluka.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Šaćir Krilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000103 od 18. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0- Gž-08-000337 od 7. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 174 od 2. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od „Kapisa“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. aprila 2011. godine, Kantonalni sud 14. aprila 2011. godine, a Općinski sud 15. aprila 2011. godine. Tuženi je odgovor dostavio 6. juna 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 15. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Presudom broj 068-2-P-07-000 174 od 2. aprila 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000337 od 7. novembra 2008. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine isplati naknadu plaće u označenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da ga je tuženi diskriminirao u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, te da se tuženom naloži da ga vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa uključujući i uplatu plaća i svih neuplaćenih doprinosa iz radnog odnosa za period od 1. augusta 1993. godine pa do povratka na posao odbijen je kao neosnovan.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000103 od 18. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu reviziju koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude.

8. U obrazloženjima osporenih presuda je, pored ostalog, konstatirano da je apelant bio zaposlenik tuženog do 31. jula 1993. godine, da je Komisija za primjenu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) rješenjem utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. ZOR, tj. da mu se priznaje status radnika na čekanju posla, te da je tuženom naloženo da riješi njegov radno-pravni status u roku od 15 dana. Zatim, utvrđeno je da apelant nije pozvan na posao u navedenom roku pa da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. S obzirom da je apelantu radno-pravni status uposlenika na čekanju posla i s tim u vezi i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla uspostavljen na osnovu člana 143. stav 1. ZOR-a od momenta podnošenja zahtjeva, tj. 1. decembra 1999. godine, zaključeno je da mu pravo na naknadu plaće pripada od dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos. Visina naknade određena je na temelju kriterija iz važeće Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine (koja se primjenjivala i ne teritoriji općine Tomislavgrad), a prema kojoj je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio. Apelantovo pozivanje na Pravilnik tuženog iz 1987. godine, s obzirom na važeću naprijed navedenu Odluku, ocijenjeno je kao neosnovano. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu plate i uplatu doprinosa od avgusta 1993. godine nije na zakonu utemeljen a zbog čega je odbijen kao neosnovan. Najzad, s obzirom da je na temelju ocjene provedenih dokaza i apelantovog iskaza kao nesporna činjenica utvrđeno da je apelant imao status radnika na čekanju posla, te da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, zbog toga što nije pozvan na posao, zaključeno je da ga tuženi nije diskriminirao u ostvarivanju prava na rad ni po kojem osnovu, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran, te da bude vraćen na posao odbijen kao neosnovan. S tim u vezi je još ukazano da apelant nije dokazao diskriminaciju na način kako to podrazumijeva član 5. stav 3. tačka 2. prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZOR, te da je notorna činjenica da su desetine hiljada radnika na isti način ostale bez posla jer je bio rat, da je tuženi postupio u skladu s rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR kojim je apelantu priznat status radnika na čekanju posla i određena naknada plaće u skladu s uputama navedene Komisije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili član 143. ZOR i da nije tačno da ova odredba propisuje da radniku na čekanju posla pripada pravo na naknadu plaće i pravo na uplatu doprinosa od momenta podnošenja zahtjeva pa do navodnog prestanka radnog odnosa. Apelant ukazuje da su sudovi kao nespornu činjenicu utvrdili da je upućen na čekanje posla 31. jula 1993. godine i da je u tom statusu ostao do 5. maja 2000. godine, te da član 143. ZOR nameće obavezu da mu za cijeli ovaj period bude isplaćena naknada plate, u visini koju odredi poslodavac, te da mu budu uplaćeni doprinosi. Zatim, apelant smatra da je trebalo da mu za navedeni period bude nadoknađena plaća u skladu sa članom 45. Pravilnika tuženog iz 1987. godine. Najzad, apelant tvrdi da je nesporno utvrđeno da je diskriminiran, pa da su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da su odbili da primijene član 5. stav 3. tačka 3. ZOR-a, zbog čega mu je onemogućeno ravnopravno sticanje imovine radom u odnosu na druge zaposlenike tuženog koji nisu bili bošnjačke nacionalnosti i kojim je tuženi za sve vrijeme čekanja posla isplaćivao pune plaće.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga iz obrazloženja osporene presude koja je, po njihovom mišljenju, donijeta u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa da su tako prekršene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju toka postupka, te ukazao da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je parnični postupak proveden zakonito, te da nije bilo kršenja apelantovih prava u postupku.

13. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja u apelaciji ukazuje, da je u postupku privatizacije kupio bivše preduzeće i da nije bio ni upoznat s eventualnim sudskim postupcima koje su mogli pokrenuti raniji uposlenici, a kakav je i apelant, te najzad, da je u svemu postupao u skladu sa sudskim odlukama i da apelant nije dokazao da je diskriminiran.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:

1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;

2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;

3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.

U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:

1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;

2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;

3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

[…]

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000103 od 18. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

22. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Po apelantovom mišljenju, proizvoljna primjena citiranog člana se ogleda u činjenici da su redovni sudovi zaključili da mu pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa pripada tek od podnošenja zahtjeva tuženom, tj. od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, iako je nesporno utvrđeno da je u statusu radnika na čekanju posla bio od 1. augusta 1993. godine, od kada smatra da mu je, prema članu 143. ZOR-a, trebalo isplatiti naknadu plaće i uplatiti doprinose. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/09, AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 67/10, AP 3582/07 od 14. aprila 2010. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a.

23. Budući da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na primjenu člana 143. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 1981/07, tačka 28, u kojoj je naveo: Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje „zaposlenika na čekanju“, i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, „smatrati“ zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji „će se smatrati zaposlenikom na čekanju“, te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je „u skladu sa članom 143. stav 2.“ da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima kao nesporno utvrđeno da je apelant bio uposlenik tuženog od 1987. godine, te da je upućen na čekanje posla 1. augusta 1993. godine. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. ZOR-a, odnosno da mu je priznat status radnika na čekanju posla. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima, pored ostalog, tvrdio da mu, u skladu s članom 143. stav 2. ZOR-a, pripada pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa za svo vrijeme čekanja posla, tj. od 1. augusta 1993. godine, a ne samo od dana podnošenja zahtjeva u smislu člana 143. ZOR-a pa do prestanka radnog odnosa.

25. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te citiranu odluku u predmetu broj AP 1981/07, Ustavni sud smatra da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Stoga se Ustavni sud, u cjelini, poziva na razloge i obrazloženje iz Odluke broj AP 1981/07.

26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u vezi sa pravom na nediskriminaciju

27. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

28. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava će biti osigurano. Sva lica u BiH će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status.

29. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

30. Apelant tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima na nesporan način dokazao da je diskriminiran, te da su redovni sudovi odbili da na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijene član 5. stav 3. tačka 3. ZOR-a, odnosno da su propustili da tuženom nalože da ga vrati na posao i time mu onemogućili da ravnopravno stiče imovinu radom.

Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti broj AP 2267/10 od 16. januara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao identične navode apelanta o diskriminaciji protiv istog tuženog, koji su, kao i apelant, u istom periodu bili upućeni na čekanje posla, te kojim je radni odnos, kao i apelantu, prestao po sili zakona, tj. 5. maja 2000. godine, a u povodu presuda redovnih sudova kojim je, kao i u apelantovom slučaju, odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se utvrdi da su diskriminirani i da se tuženom naloži da ih vrati na posao. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da apelanti (vidi tačku 18): osim ponavljanja navoda koji su izanalizirani i jasno obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, naročito Vrhovnim sudom, nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran i da se tuženom naloži da ga vrati na posao. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na temelju ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te apelantove izjave, zaključili da apelant nije diskriminiran, odnosno da nije ponudio dokaz koji bi upućivao na postojanje diskriminacije u smislu člana 5. stav 1. tačka 2. ZOR-a. Također, u obrazloženjima osporenih odluka je izričito navedeno da je tuženi u svemu postupio u skladu s odlukom Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, te da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a apelantu priznat status radnika na čekanju posla, koji je, u skladu sa stavom 1. navedenog člana, mogao trajati šest mjeseci, te da tuženi nije pozvao apelanta na rad kao radnika na čekanju posla, pa da mu je radni odnos zbog toga prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine.

32. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih presuda, kao i naprijed citirani stav iz Odluke o dopustivosti broj AP 2267/10, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u vezi s pravom na nediskriminaciju neosnovani.

33. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

34. S obzirom da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim da ih posebno ispituje i u odnosu na ovo pravo.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelant ima status zaposlenika na čekanju i pravima koja iz tog statusa proizlaze očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno član 143. Zakona o radu.

36. Međutim, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zaključak o nepostojanju diskriminacije zasnovali na temelju ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a u okolnostima konkretnog slučaja nije podnesen očigledan dokaz diskriminacije u smislu člana 5. stav 1. tačka 2. ZOR-a.

37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1905/10 (Š. K.) | Sudska praksa | Aktio