Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/10 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2911/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2911/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i

3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine.

2. Apelant je u apelaciji, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio da Kompas Međugorje d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tužitelj) raspolaže novčanim sredstvima, koja su mu navodno neosnovano isplaćena, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dalje zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve druge sudske postupke po tužbi ovog tužitelja, a vezane za ovaj isti slučaj, do donošenja odluke o apelaciji.

3. Apelant je 7. septembra 2012. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju, te je 30. jula 2013. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju učesnika u postupku.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2911/10 od 10. oktobra 2012. godine kojom je odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja je zatraženo 29. augusta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud je 4. septembra 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, tužitelj 11. septembra 2012. godine, Općinski sud 12. septembra 2012. godine, a Kantonalni sud 21. septembra 2012. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljen su apelantovom zakonskom zastupniku 24. jula 2013. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i Odluke o preispitivanju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine (Kompas Međugorje d.d. i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: Odluka Doma) i odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda, br. AP 1637/06 od 18. decembra 2008. godine i AP 1057/07 od 14. oktobra 2008. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), mogu se sumirati na sljedeći način. Prethodne napomene

9. Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. decembra 1991. godine «Kompas – Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje» upisano je u sudski registar kao samostalno ugostiteljsko preduzeće, a kao osnivač upisan je «Kompas-international» d.d. Ljubljana. Turističko naselje «Kompas – Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje» mobilizirano je 10. decembra 1992. godine za potrebe HVO-a HZHB. U periodu od 1. februara 1993. godine do 31. decembra 1999. godine u njemu je boravio španski bataljon SPABAT, na osnovu ugovora između tadašnjeg UNPROFOR-a i Odjela odbrane HVO-a, za šta je španski bataljon plaćao zakupninu Općini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM.

10. Tridesetog decembra 1998. godine zaključen je ugovor o prenosu dionica i udjela u društvu «Kompas – Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje» između «Kompas-internationala» d.d. Ljubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića, u nominalnoj vrijednosti od 3.223.350,00 DM. S obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na osnovu navedenog ugovora o prodaji i prenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala, a 24.669 dionica je pripalo preduzeću «Ugostiteljstvo i turizam» Čitluk, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital). Uposlenicima je pripalo 7.869 dionica ili 5,62% kapitala. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno da zastupa apelanta upisan je Zoran Buntić.

11. Zoran Buntić je 11. februara 1999. godine uputio zahtjev Općini Čitluk da preda u njegov posjed objekte «Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje, koji su mu konačno vraćeni 12. aprila 2006. godine, na osnovu Odluke Doma. Navedenom odlukom Doma odlučeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nezakonitim uplitanjem u imovinska prava «Kompas-Međugorja» d.d. Međugorje, kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudskim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da osigura da se sporna imovina odmah vrati «Kompas-Međugorju» d.d. Međugorje, najkasnije do 5. januara 2004. godine. Također je naređeno FBiH da osigura da visinu kompenzacije za povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. maja 2004. godine.

12. Radi utvrđivanja kompenzacije zbog povrede prava na imovinu, «Kompas-Međugorje» d.d. Međugorje je pokrenuo parnične postupke protiv Općine Čitluk pred Općinskim sudom Mostar, kao i postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FBiH- Ministarstvo odbrane) pred Općinskim sudom, koji je okončan odlukama koje se osporavaju ovom apelacijom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant, u skladu s članom 6. Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 2/06), odgovara za dugove, zaduženja i ostale obaveze Federalnog ministarstva odbrane nastale do 1. januara 2006. godine.

Postupak okončan osporenom presudom

13. Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine obavezana je FBiH - Ministarstvo odbrane da tužitelju isplati: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 11. februara 1999. godine do 29. februara 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 1. marta 2004. godine do 23. aprila 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. Istom presudom višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen.

14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, uvažavajući Odluku Doma i provedene dokaze, utvrdio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u okviru dosuđene naknade, a odbacio prigovore FBiH - Ministarstva odbrane o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije parničnih stranaka. Naime, na osnovu provedenih dokaza koje je ponudio tužitelj, a koje je sud prihvatio i koji nisu ničim objektivno dovedeni u sumnju, nepobitno je utvrđeno da je Kamp „Međugorje“ imovina tužitelja. Nadalje, u postupku je utvrđeno da se FBiH - Ministarstvo odbrane uplitalo u tužiteljeva imovinska prava počevši od 10. decembra 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Općinski sud je smatrao da je time uskraćen tužiteljev pristup spornoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrirane djelatnosti. Takvo raspolaganje u toku oružanog sukoba je, prema mišljenju Općinskog suda, bilo opravdano, ali poslije donošenja Odluke Parlamenta FBiH od 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Općinski sud je prihvatio aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka u predmetnom postupku, jer je bilo nepobitno vidljivo iz dokaza i brojnih dokumenata tužitelja da je tužitelj vlasnik svih objekata, te da postoji dokument o registraciji i usklađenju sa Zakonom o preduzećima FBiH. Također, ocijenio je da je FBiH - Ministarstvo odbrane bilo pasivno legitimirano, jer poslije zakonskih razloga za demobilizaciju nije poduzelo sve neophodne i potrebne radnje da se imovina vrati tužitelju i da ga se uvede u posjed. S tim u vezi, istaknuto je da je FBiH, kao pravna osoba, odgovorna za štetu koju je učinio njegov organ, jer Ministarstvo nije bilo pravna osoba, već tijelo Uprave FBiH, saglasno Zakonu o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave. Općinski sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je tužitelj tražio) do presuđenja. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelomično, jer iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine tužitelj izvršio registraciju djelatnosti u skladu s propisima, a da je do tada njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma tužitelj mogao da ostvaruje registriranu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem Općinski sud je prihvatio primjedbu FBiH - Ministarstva odbrane da eventualni štetni događaji za tužitelja nastaju tek od tog datuma.

15. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine, tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Žalba FBiH - Ministarstva odbrane je uvažena i prvostepena presuda je u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, tužitelj je obavezan da FBiH - Ministarstvu odbrane nadoknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.162,82 KM.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud kao pravni osnov tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, prema kojoj je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena tužitelju zbog nekorištenja Kampa "Međugorje" u spornom periodu. Kantonalni sud je naveo, a što nije bilo sporno u postupku, da Općina Čitluk, kao organ FBiH, drži u posjedu sporne tužiteljeve nekretnine. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u Mostaru donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je tužitelju dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti period protiv Općine Čitluk, kao tužene, Kantonalni sud je tužiteljevu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio žalbu FBiH - Ministarstva odbrane i odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Stoga bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, tužitelj neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev.

17. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbio tužiteljevu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu.

18. Postupajući po tužiteljevoj apelaciji, Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti i meritumu, broj AP 1637/06 od 18. decembra 2008. godine, kojom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine, te vratio predmet Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravnog lica koje je već bilo registrirano kao pravni subjekt, nezavisno od datuma upisa njegovog većinskog vlasnika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulirana naknada za korištenje mobilizirane imovine za potrebe Oružanih snaga i odbrane BiH.

19. Kantonalni sud je, postupajući u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1637/06, u ponovnom postupku donio Presudu broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine, kojom je odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio Presudu Općinskog suda Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine u ožalbenom dijelu. Presudom je dalje djelomično uvažena žalba FBiH - Ministarstva odbrane i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o kamatama, tako da je određeno da kamate teku počevši od 12. februara 2001. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate (a ne počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka kako je bilo odlučeno prvostepenom presudom), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odbio tužiteljevu žalbu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (za period od 1. januara 1997. do 11. februara 1999. godine), imajući u vidu podnesak tužitelja od 9. marta 2009. godine, Odluku Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-2/09 od 9. februara 2009. godine i odluku Ustavnog suda u kojoj je navedeno da Ustavni sud afirmira stav da se apelant (tužitelj) nema pravo regresirati prema dva osnova i da ovu činjenicu sudovi moraju utvrditi tokom parničnog žalbenog postupka. S tim u vezi, navedeno je da je u konkretnom slučaju tužitelj sudu dostavio dokaz da je Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-2/09 od 9. februara 2009. godine (raniji broj Pž-5/05) donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1057/07 od 14. oktobra 2008. godine (u kojoj je, između ostalog, zaključeno da postoji povreda prava na pravično suđenje u postupku po tužiteljevoj tužbi protiv Općine Čitluk, u dijelu tužiteljevog zahtjeva u kojem je tražio da se vrati stečeno bez osnova za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine, jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo), a kojom odlukom je tužitelju dosuđena naknada za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Stoga je Kantonalni sud žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu potvrdio. Kantonalni sud je djelomično uvažio žalbu FBiH - Ministarstva odbrane i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate. S tim u vezi, obrazloženo je da, kako se u konkretnom slučaju radilo o povremenim potraživanjima, kamate teku od dana podnošenja tužbe do dana plaćanja, u skladu s članom 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je odbio žalbu FBiH - Ministarstva odbrane u preostalom dijelu, imajući u vidu obavezujući karakter odluke Ustavnog suda i zauzet stav da tužitelju pripada naknada za sporni period, te da je osnov i aktivna legitimacija tužitelja neupitna. Pri tome, Kantonalni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka na osnovu kojeg je prvostepeni sud dosudio visinu zahtjeva tužitelja.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine odbijena je revizija FBiH - Ministarstva odbrane, a tužiteljeva revizija djelomično uvažena i Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine preinačena tako što je odbijena žalba FBiH - Ministarstva odbrane i prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu tužiteljeva revizija je odbijena, dok je dopuna revizije FBiH - Ministarstva odbrane odbačena.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizijski prigovori stranaka koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka. Dalje je navedeno da su, suprotno revizijskim navodima FBiH - Ministarstva odbrane, bili pravilno označeni i zakonski zastupnik tužitelja (direktor Neven Čilić) i tužena FBiH, na koji način je ona, kao pravna osoba (i subjekt obaveze) dovoljno i jasno određena, tako da se znalo da je obaveza na FBiH. S tim u vezi, istaknuto je da su u predmetnoj pravnoj stvari u pitanju bili imovinski interesi FBiH, pa kako se radilo o obavezama koje su proizašle iz HVO-a, kao jedne od komponenti ranije Armije FBiH, njihovu pravnu zaštitu u to vrijeme je, u skladu s odredbom člana 2. Zakona o federalnom pravobranilaštvu, pružalo Ministarstvo odbrane kroz svoju organizacionu jedinicu pravobranilaštva. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze, jer je sadržaj spisa upućivao na suprotan zaključak. Istaknuto je da je prvostepeni sud, suprotno revizijskim navodima FBiH - Ministarstva odbrane, ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a koje će činjenice uzeti kao dokazane bila je stvar njegove slobodne ocjene. Zatim, po mišljenju Vrhovnog suda, razlozi dati u obrazloženju nižestepenih presuda su bili jasni i odgovarajući, te stoga je FBiH - Ministarstvo odbrane neosnovano isticalo u reviziji povrede odredaba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

23. Vrhovni sud je dalje naveo da su prigovor FBiH - Ministarstva odbrane u vezi s pasivnom legitimacijom pravilno raspravili nižestepeni sudovi. S tim u vezi, obrazloženo je da se odgovornost FBiH - Ministarstva odbrane da tužitelju naknadi traženu materijalnu štetu zasnivala na odredbi člana 60. stav 6. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba), u vezi s odredbama čl. 154. stav 3, 155, 172, 189. i 190. ZOO. Zatim, da bi neka osoba bila pasivno legitimirana u parnici za naknadu štete morala je postojati uzročno-posljedična veza između štetne radnje i nastale posljedice. Kako je HVO HRHB predmetne objekte mobilizirala za potrebe oružanih snaga i kako je navedena mobilizacija objekata mogla trajati samo za vrijeme ratnog stanja, tj. do 22. decembra 1995. godine, kada je Odlukom Predsjedništva R Bosne i Hercegovine ukinuto ratno stanje u zemlji, FBiH - Ministarstvo odbrane je, po mišljenju Vrhovnog suda, bilo u obavezi da predmetne nekretnine vrati tužitelju odmah po ukidanju ratnog stanja uz izdavanje potvrde o vraćanju u smislu člana 60. stav 6. i član 73. Uredbe. Kako FBiH - Ministarstvo odbrane navedeno nije učinilo, Vrhovni sud je zaključio da je u utuženom periodu zbog nekorištenja objekata tužitelju nastupila materijalna šteta, pa su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su obavezali FBiH - Ministarstvo odbrane na plaćanje odštete tužitelju u dosuđenom iznosu. Naime, nekorištenjem objekata Kampa tužitelj je bio spriječen da obavlja osnovnu djelatnost za koju je registriran i da na taj način ostvaruje dobit koju bi po redovnom toku stvari ostvarivao, da mu je FBiH - Ministarstvo odbrane predmetne nekretnine vratilo u posjed. Kako je HVO mobiliziranu imovinu dao Općini Čitluk, na drugačiju odluku Vrhovnog suda nije bilo od uticaja da li je FBiH - Ministarstvo odbrane bilo u njihovom neposrednom posjedu, pa se ni navedenim prigovorom nije mogla ekskulpirati od obaveze na isplatu dosuđene štete tužitelju. Vrhovni sud je istaknuo da FBiH - Ministarstvo odbrane nije konkretnim revizijskim prigovorima osporilo visinu dosuđene naknade materijalne štete, koju je procijenio vještak financijske struke, čiji nalaz je prihvaćen kao jasan, stručan i objektivan.

24. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje FBiH - Ministarstva odbrane na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, jer je predmet zahtjeva tužitelja naknada materijalne štete kao izmakle koristi za period od 11. februara 1999. do 23. aprila 2004. godine, što nije spadalo u obaveze FBiH - Ministarstvo odbrane iz čl. 5. i 16. navedenog Zakona. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev revizijski prigovor da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke koji se odnosio na dosuđene zakonske zatezne kamate na utvrđene mjesečne iznose. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet tužiteljevog zahtjeva bilo potraživanje naknade štete u vidu izmakle koristi, pa bi tužitelju u smislu odredbi čl. 189, 277. stav l. i 324. stav l. ZOO, pripadale zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. U pogledu dopune revizije FBiH, Ministarstva odbrane, Vrhovni sud je zaključio da je ona bila neblagovremena, jer je od dana dostave drugostepene odluke do izjavljivanja revizije protekao rok od 30 dana.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suština apelacionih navoda se svodi na apelantovu tvrdnju da te nekretnine zapravo nisu tužiteljevo vlasništvo i da su, stoga, odluke Doma i Ustavnog suda, koje su posljedica pogrešno utvrđenog de facto i de jure stanja u ranijem postupku pred Domom, u predmetnoj stvari pravno i faktički neodržive. Zatim, tvrdi da on nije bio pasivno legitimiran, s obzirom da te nekretnine nisu koristile vojne postrojbe. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio obimnu dokumentaciju, uključujući zk. izvatke, ugovore i presude nadležnih sudova. Traži da se utvrdi da li je tužitelj zloupotrijebio pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao paušalne i neargumentirane razloge za odbijanje apelantove revizije, te je odbacio kao neblagovremenu dopunu revizije, mada apelant nije bio u mogućnosti ranije prezentirati određene dokaze zbog toga što nije znao za njihovo postojanje. Ističe da je predmetnom presudom neosnovano lišen više desetina miliona KM, što predstavlja apelantovu imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te smatra da pri njenom donošenju apelantu nije bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod obrazloženja datog u presudi broj Pž-63/09 od 16. aprila 2009. godine.

28. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presuda Općinskog suda zakonita i da nisu prekršena apelantova prava.

29. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi netačni, pravno neosnovani i irelevantni u odnosu na predmet spora. Smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, te da su zapravo nezakonitim, nekorektnim i neprofesionalnim postupcima i radnjama apelanta u proteklom razdoblju u ovom predmetu teško kršena i povrijeđena prava tužitelja zajamčena Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Tužitelj ističe da su neosnovani apelantovi navodi da on nije vlasnik predmetnih nekretnina, te opširno obrazlaže pojedine apelantove tvrdnje i dostavljenu dokumentaciju. Smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. Aneks VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

Član XI [...] 3. Pod uvjetom da je izvršeno preispitivanje predviđeno u stavu 2. člana 10, odluke Doma su konačne i obavezujuće.

[...] 6. Strane će u potpunosti provoditi odluke Doma.

31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), [...].

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 247. stav 1.

Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

33. U Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) relevantne odredbe glase:

Član 60. stav 8.

Korisnik sredstava dužan je da primljena sredstva koristi s pažnjom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koje ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju.

Član 80. stav 1.

Naknada iz člana 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava. Član 82. stav 1.

[...] Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava.

VI.Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zakonski zastupnik je primio 14. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U navedenoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno ocijenili dokaze, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Suština ovih navoda je u tome što apelant tvrdi da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, te su sudovi svoje odluke zasnovali na odluci Doma i odlukama Ustavnog suda koje su neodržive. Zatim, apelant smatra da nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Osim toga, apelant je naveo da osporena presuda Vrhovnog suda nije adekvatno obrazložena i da je nepravilno odbačena njegova dopuna revizije.

42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

44. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluka redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja redovnih sudova u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Naime, obrazloženja ukazuju da je u postupku utvrđivana aktivna i pasivna legitimacija stranaka u postupku, te pravna osnova i visina štete. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, sudovi su na sve tri instance bili jedinstveni u stavu da je predmetna nekretnina bila tužiteljevo vlasništvo, da mu je pričinjena šteta i da je apelant bio pasivno legitimiran da nadoknadi tu štetu, za koja su utvrđenja i pravne stavove redovni sudovi dali vrlo iscrpna obrazloženja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u suštini zauzeli stav da je odlukama Doma i Ustavnog suda utvrđeno da Kamp „Međugorje“ predstavlja tužiteljevu imovinu, te mu stoga pripada pravo na naknadu štete. Suprotno tome, apelant tvrdi da je postupku pred Domom i Ustavnim sudom pogrešno utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja tužiteljevo vlasništvo, te je u prilog toj tvrdnji dostavio obimnu dokumentaciju. U pogledu ovih apelantovih tvrdnji, Ustavni sud podsjeća da je Dom bio institucija koja je uspostavljena Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) u čijoj je nadležnosti bilo i odlučivanje o pitanjima kršenja ljudskih prava. Također, odluke Doma su, u smislu člana XI tačka 3. Aneksa VI Sporazuma, konačne i obavezujuće, a Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da, s obzirom na to ni Ustavni sud nema nadležnost da preispituje odluke Doma (vidi Ustavni sud, Odluka AP 983/06 od 9. maja 2007. godine i Odluka AP 441/08 od 17. aprila 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), već su te odluke dužni da poštuju i provode svi organi i institucije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne može razmatrati pitanje vlasništva nad predmetnom nekretninom, jer je o tom pitanju u istoj pravnoj stvari već odlučeno konačnom i obavezujućom odlukom Doma. Osim toga, iako su redovni sudovi u suštini zaključili da je Odlukom Doma utvrđeno da je predmetna nekretnina tužiteljeva imovina, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud izveo i druge dokaze u pogledu vlasništva nad predmetnom nekretninom, i nesumnjivo utvrdio da je ta nekretnina bila tužiteljevo vlasništvo. Zatim, u postupku su izvedeni i drugi dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili tužiteljevu pasivnu legitimaciju, dajući za svoj stav dovoljno jasne i argumentirane razloge u obrazloženjima svojih odluka, koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim. Dakle, suprotno apelantovim navodima, analiza svih izvedenih dokaza nije izostala, odnosno Općinski sud je, a što je potvrdio i Kantonalni i Vrhovni sud, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je tužitelju pričinjena šteta i da je apelant odgovoran da ju nadoknadi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Uredbe, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. U pogledu apelantovih navoda da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio svoju presudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizijski navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. Osim toga, u pogledu apelantovog navoda da je njegova dopuna revizije nepravilno odbačena, Ustavni sud zapaža da ju je Vrhovni sud odbacio kao neblagovremenu, s obzirom da je podnesena nakon isteka roka od 30 dana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da prema relevantnim odredbama ZPP, navedena dopuna revizije nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka, pa kako Vrhovni sud o njoj nije mogao meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupao u skladu s relevantnim zakonskim odredbama kada je dopunu odbacio. Apelantova tvrdnja da nije bio u mogućnosti da ranije dostavi dokaze zbog toga što nije znao za njihovo postojanje nije imala uticaja na drugačiji zaključak Ustavnog suda, s obzirom na postojanje javnog interesa u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

49. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji navodi su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2911/10 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio