Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/10 (AD „Mašinstvo“ Teslić)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2465/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2465/10, rješavajući apelaciju AD „Mašinstvo“ Teslić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Mašinstvo“ Teslić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 I 000820 10 Gž 2 od 21. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 I 000820 06 I od 22. decembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AD „Mašinstvo“ Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa direktor Vukašin Grabovac iz Teslića, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 I 000820 10 Gž 2 od 21. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 I 000820 06 I od 22. decembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2011. godine i 13. septembra 2012. godine.

2. Kako slijedi iz navoda apelacije i dokumentacije spisa, protiv apelanta je vođeno više sporova koja su se ticala njegovih obaveza prema radnicima koji su bili uposleni kod njega, nakon kojih su građanska prava i obaveze apelanta utvrđene presudama Osnovnog suda br. RS-919/04, RS-923/04, RS-929/04, RS-92l/04, RS-937/04 od 28. oktobra 2005. godine, RS-3/05, RS-912/04, RS-914/04, RS-916/04, RS-918/04, RS-920/04, RS-922/04, RS-924/04, RS-926/04, RS-928/04, RS-930/04, RS-

932/04, RS-934/04, RS-936/04, RS-942/04, RS-40/05 od 30. januara 2006. godine, RS-915/04 od 13. januara 2006. godine, RS-925/04, RS-917/04 od 12. oktobra 2005. godine, RS2/05 od 8. decembra 2005. godine, RS-893/04 od 26. jula 2006 godine, RS-902/04, RS-906/04 od 27. aprila 2006. godine, P-211/03 od 28. augusta 2006. godine, RS-28/05 od 19. decembra 2005. godine, 087-0-P-07-000 184 od 24. augusta 2007. godine, RS-938/04 od 30. januara 2006. godine, PS-429/05 od 22. septembra 2006. godine, P-32/05 od 22. maja 2006. godine, RS-32/05 od 5. aprila 2006. godine, 087-0-P-06-000 279 od 15. juna 2007. godine i presudama Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000 266 od 30. aprila 2007. godine, Ps-387/04 od 3. marta 2006. godine, Ps670/04 od 31. oktobra 2005. godine, Ps-

386/05 od 22. novembra 2006. godine.

3. Nakon donošenja navedenih pravosnažnih i izvršnih presuda, tražioci izvršenja Radešić Željko i drugi su 31. marta 2006. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje tih presuda, nakon čega je Osnovni sud donio rješenje broj 087-0-1-06-000 044 od 4. aprila 2006. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje naplatom duga na pokretnoj i nepokretnoj imovini apelanta i odredio troškove tražioca izvršenja u iznosu od 2 914.00 KM.

4. Dalje se navodi da je na navedeno rješenje apelant izjavio prigovor naročito ističući da nije imao saznanja u pogledu postojanja navedenih praznosnažnih i izvršnih presuda, te prigovarajući i pravilnosti donošenja i sadržini izvršnih isprava čije se izvršenje traži.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-1-06-000 044 od 8. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta na rješenje o izvršenju. Navodi se da je Osnovni sud izvršio uvid u navedene presude i utvrdio da su iste pravnosnažne, a da je rok od 15 dana za dobrovoljno ispunjenje činidbe na koju je obavezan apelant istekao, te da su tražioci izvršenja stekli pravo tražiti prinudno izvršenje istih. Sud je takođe na nedvosmislen način utvrdio da sadržina prijedloga za izvršenje od 31. marta 2006. godine odgovara izreci presuda čije se izvršenje traži pa nalazi da prigovori nisu prigovori koji se mogu isticati u izvršnom postupku, kako je to utvrđeno članom 47. Zakona o izvršnom postupku.

6. Nakon više pokušaja prodaje nekretnina apelanta, zaključkom Osnovnog suda broj 87 0 I 000820 06 I od 7. decembra 2009. godine je, radi isplate novčanog potraživanja izvršenjem na nepokretnostima apelanta, utvrđeno da su nekretnine navedene u predmetnom zaključku prodate Savi Saviću iz Teslića.

7. Rješenjem Osnovnog suda o dosudi broj 87 0 000820 06 I od 22. decembra 2009. godine, apelantove nepokretnosti bliže označene u izreci rješenja su dosuđene kupcu Savi Staniću, jer je navedeno fizičko lice na javnom nadmetanju kupilo predmetne nekretnine za iznos od 1.590.000,00 KM. Nadalje, istim rješenjem je utvrđeno da je apelant kao izvršenik dužan da odmah, a najkasnije u roku od osam dana po pravosnažnosti rješenja, preda u posjed i nesmetano raspolaganje predmetne nepokretnosti kupcu pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je kupac u cjelosti uplatio iznos prodajne cijene, čime su se stekli uslovi za dosudu navedenih nekretnina, pa je sud shodno odredbi člana 93. stav 1 Zakona o izvršnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o dosudi, Okružni sud je donio rješenje broj 87 0 I 000820 10 Gž 2 od 21. aprila 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrdio. Kako je naveo Okružni sud, u ovom izvršnom predmetu prvostepeni sud je nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju odredio prodaju nekretnina apelanta pobliže označenih u izreci pobijanog rješenja, pa je, nakon što su prve dvije prodaje proglašene neuspjelim odnosno nevaljanim, zaključkom od 16. oktobra 2009. godine određena treća prodaja apelantovih nekretnina. Dalje je navedeno da je 20. novembra 2009. godine održana treća prodaja nekretnina apelanta na kojoj je najpovoljniju ponudu dao „Monting & Coo“ d.o.o. Teslić koja je iznosila 1.595.000,00 KM, ali kako ovaj ponuđač nije u roku od 10 dana od dana objave zaključka na oglasnoj tabli suda položio navedeni iznos, prvostepeni sud je prodaju tom ponuđaču proglasio nevaljanom i zaključkom od 7. decembra 2009. godine odredio da je nepokretnost prodata drugom po redu najpovoljnijem ponuđaču Stanić Savi iz Teslića. S obzirom da je navedeni ponudač uplatio iznos prodajne cijene od 1.590.000,00 KM na taj su se način stekli uslovi za dosudu predmetnih nekretnina, pa je Osnovni sud donio je pobijano rješenje o dosudi. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje i za isto je dao dovoljne činjenične i pravne razloge koje prihvata i Okružni sud, a isti žalbenim prigovorima apelanta nisu dovedeni u sumnju. Naime, po mišljenju Okružnog suda, suština žalbenih prigovora sastoji se u tvrdnji da je 20. novembra 2009. godine održana četvrta javna prodaja nepokretnosti apelanta, a ne treća, kako to zaključuje prvostepeni sud, pa da je stoga prije posljednje zakazane prodaje trebalo obustaviti ovaj izvršni postupak. Međutim, kako je zaključio Okružni sud, iz sadržaja spisa proizilazi da je prodaja predmetnih nekretnina izvršena na trećem ročištu, a ne na četvrtom, kako to neosnovano tvrdi apelant. Okružni sud je nadalje istakao da smatra da su neosnovani žalbeni navodi kojima se tvrdi da je imovina apelanta prodata u bescijenje, odnosno za oko 25% njene vrijednosti, jer je odredbom člana 89. stav 5. Zakona o izvršnom postupku propisano da na trećem ročištu nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost, ali je i pored toga prilikom određivanja trećeg ročišta za prodaju nepokretnosti prvostepeni sud upozorio učesnike javne prodaje da neće dozvoliti da nepokretnost bude prodata u bescijenje. Dalje je navedeno da ne stoje ni navodi iz dopune žalbe da je izvršenje provedeno na osnovu nepravosnažnih i nepostojećih presuda, jer su isti u suprotnosti sa sadržajem spisa predmeta, a takođe ni navodi u pogledu vrijednosti imovine koja je određena za prodaju budući da je takve prigovore apelant mogao isticati u ranijoj fazi postupka, a ne kada je već imovina prodata. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrdio.

9. Apelant kao izvršenik osporava odluke o dosudi koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je izvršena prodaja njegovih nekrenina radi namirenja novčanog potraživanja koje su tražitelji izvršenja imali prema njemu.Smatra da u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije posebno obrazložio povredu ovih navedenih ustavnih prava, nego samo ističe da je nezakonitim radom suda njegov kapital koji je uložio u proizvodnju uništen o čemu svjedoče i osporena rješenja. On smatra da su osporena rješenja o izvršenju rezultat nepravednih i nezakonitih presuda o kojima se apelant nije ni izjasnio u toku parničnog postupka. Za presude za koje je apelant saznao blagovremeno su uložene žalbe, ali su iste odbijene sa obrazloženjem da su donesene zbog propuštanja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant kao osporene odluke označio rješenja Osnovnog i Okružnog suda, koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je izvršena prodaja imovine apelanta kao izvršenika. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud podjeća na praksu bivše Komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/89 OI 46). Ustavni sud je svojoj odluci broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

13. U konkretnom slučaju, apelant kao izvršenik osporava odluke koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je izvršena prodaja njegovih nekretnina radi namirenja novčanog potraživanja, koje su tražitelji izvršenja imali prema njemu na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda donesenih u parničnom postupku. Iz navedenog proizilazi da su apelantova građanska prava i obaveze su utvrđena pravosnažnim presudama Osnovnog suda. Dakle, u predmetnom izvršnom postupak u kojem apelant ima poziciju izvršenika, a u kojem su donesena osporena rješenja o dosudi, nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta. Stoga navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoje odluke br. AP 206/02 23. jula 2004. godine, AP 1996/06 od 6. marta 2007. godine i AP-

2836/07 od 28. oktobra 2008. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) , te shodno svojoj praksi, konstatira da nekretnine na kojima je predloženo i provedeno izvršenje jesu apelantova imovina koja je, kao imovinsko pravo, zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osnovanost isplate, kao i visina navedenog novčanog iznosa radi čijeg namirenja je određeno izvršenje na navedenim nekretninama nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku okončanom presudama čije se izvršenje tražilo a koje presude nisu predmet ove apelacije. Stoga se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u postupku izvršenja pravomoćnih presuda pokazuju kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant također navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Budući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi ukazivalo da je moguća povreda navedenih prava u predmetnom izvršnom postupku te kako osporene odluke ni na koji način ne pokreću pitanje garancija tih prava Ustavni sud smatra da su ovi navodi, također, ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine, budući da se sadržaj tih prava odnosno zaštita koja se njima pruža ne može dovesti nikako u vezu sa predmetom apelacije.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/10 (AD „Mašinstvo“ Teslić) | Sudska praksa | Aktio