Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3945/10 (B. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3945/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3945/10, rješavajući apelaciju Bogosava Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogosava Dragića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000429 09 Rev od 17. juna 2010 godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 000429 08 Gž od 24. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 000429 04 P od 26. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogosav Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubnice-Milića, kojeg zastupa Miloš Perić advokat iz Zvornika, podnio je 17. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 92 0 P 000429 09 Rev od 17. juna 2010 godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 000429 08 Gž od 24. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 000429 04 P od 26. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 000429 04 P od 26. maja 2008. godine, poništeno je rješenje tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Bijeljina, PS Milići, broj 05/2-124-193 od 15. aprila 2003. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos i rješenje broj 05/2-124-193 od 23. juna 2003. godine, kojim je odbijen prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, te je tuženi obavezan da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa na način kako je to precizirano u izreci.
3. Presudom Okružnog suda, broj 92 0 P 000429 08 Gž od 24. februara 2009. godine, žalba tužene je usvojena i presuda Osnovnog suda broj 92 0 P 000429 04 P od 26. maja 2008. godine preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti odbijen, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ponište rješenja poslodavca o prestanku radnog odnosa, kao nezakonita, te da se poslodavac obaveže da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da je da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja tuženog u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena odluka Komesara IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine o oduzimanju certifikata apelantu za rad u MUP RS, odnosno o oduzimanju privremenog ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti, te da je aktom Komesara EUPM od 17. marta 2003. godine, tuženom naloženo da otpusti iz službe sve policajce kojima nije odobrena certifikacija. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da zaključak prvostepenog suda pogrešan i donijet uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, drugostepeni sud je naveo da je pravni okvir za donošenje pobijane odluke MUP RS član 14. Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 19/99).
4. Na kraju, drugostepeni sud je istakao da je ispunjenjenje imperativnog zadatka tužene prihvaćenog najvišim aktima države, koje se odnose na saradnju Ministarstva unutrašnjih poslova prema međunarodnim policijskim snagama i ispunjenje svih obaveza koje proističu iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
5. Apelant je izjavio reviziju na presudu Okružnog suda, broj 92 0 P 000429 08 Gž od 24. februara 2009. godine, koju je Vrhovni sud presudom, broj 92 0 P 000429 09 Rev od 17. juna 2010 godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije, a da organi tuženog niti sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.
9. Ustavni sud primjećuje da su Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud takođe primjećuje da su Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cjelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.
10. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda može primjeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, pa je shodno tome, apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić