Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/10 (S. B.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1149/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1149/10, rješavajući apelaciju S. B. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.B, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kvlz-09-000 008 od 19. januara 2010. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kvlz-09-000 008 od 19. januara 2010. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine, jer bi predmetno izvršenje apelantu nanijelo nepopravljivu štetu.

Uvodne napomene

2. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud odlučio osporenom presudom podnio protiv pravosnažne presude Osnovnog suda broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 000 192 08 Kž od 22. decembra 2008. godine koje su bile predmet odlučivanja Ustavnog suda u predmetu broj AP-820/09 (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-820/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Ustavni sud je u toj odluci istakao da zapaža «da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je šuma u kojoj je apelant sjekao stabla u vlasništvu šumarije, a iz iskaza svjedoka M.M. je utvrđeno da je apelant još 2005. godine bio upozoren da se predmetna šuma nalazi u državnom vlasništvu, odnosno da nije u apelantovom privatnom vlasništvu, iz čega proizlazi da je apelant postupao s direktnim umišljajem. S obzirom na ovakvo utvrđenje redovnih sudova, iz kojeg proizilazi da su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza nespornim utvrdili da je apelant na način opisan u prvostepenoj presudi počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, u cijelosti se pokazuju paušalnim navodi apelanta vezanih za povredu principa in dubio pro reo. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. [...] S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelantovi navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Europske konvencije u vezi sa pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje (op. cit, AP-820/09 tač. 12. i 13.).

Osporena odluka

3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Osnovnog suda broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine i presude Okružnog suda broj 73 0 K 000 192 08 Kž od 22. decembra 2008. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu broj 118- 0-Kvlz-09-000 008 od 19. januara 2010. godine kojom je zahtjev kao neosnovan odbio.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant pokušao da dovede u sumnju pravilnost i zakonitost pravosnažnih presuda polazeći od tvrdnje da nije dokazan umišljaj apelanta i da je moguća stvarna zabluda. U svemu tome, kako je dalje navedeno, apelant je osporavao pravilnost odlučnih činjenica koje se tiču svojine, vidljivosti i poznavanja međašne linije, količine oborenog drveta i načina na koji je ona utvrđena. Navedenim razlozima kako je zaključio Vrhovni sud, apelant je nastojao da potkrijepi tvrdnju o nedostatku umišljaja i namjere da počini predmetno krivično djelo. Međutim, navedeni razlozi, po mišljenju Vrhovnog suda predstavljali su isključivo negaciju pravilnosti i potpunosti utvrđenih činjenica. Takvim pristupom apelant je bezuspješno pokušao činjeničnim pitanjima dati formu povrede zakona (kroz negiranje umišljaja) ili oblik povrede prava na odbranu (navodima da je količinu drveta ili razgraničenje parcela trebalo utvrđivati na drugi način). Vrhovni sud je dalje istakao da sama izreka prvostepene presude sadrži sve elemente bića krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona RS. Tvrdnja o očiglednoj proizvoljnosti činjeničnog stanja čime je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne predstavljaju jedan od zakonskih osnova za podnošenje zahtjeva. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, ti navodi su suštinski sadržani u tvrdnji o povredi prava na odbranu, ali koji su u svemu obrazloženi osporavanjem pravilnosti i potpunosti činjenične osnove pravosnažne presude.

5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda donesenom povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je izreka prvostepene presude oprečna sama sebi i obrazloženju presude, da u predmetnom postupku nisu dokazane odlučne činjenice koje čine biće krivičnog djela šumske krađe, te da se sporne činjenice trebaju tumačiti u korist apelanta (princip in dubio pro reo).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

7. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu apelaciju podnio protiv navedene presude Vrhovnog suda kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pomenutih pravosnažnih presuda Osnovnog i Okružnog suda, a koje su već bile predmet odlučivanja Ustavnog suda u predmetu broj AP-820/09. Ustavni sud dalje zapaža da apelant iz istih razloga kojima je osporavao zakonitost presuda Osnovnog i Okružnog suda u predmetu broj AP-820/09, osporava i presudu Vrhovnog suda u konkretnom predmetu. U skladu sa navedenim Ustavni sud zapaža da je navedenom Odlukom o dopustivosti broj AP-820/09 već odlučio o istim pitanjima koja su predmet i ove apelacije. Apelant nije Ustavnom sudu predočio navode ili dokaze koji ukazuju da postoji osnov da Ustavni sud o istim pitanjima ponovo odlučuje. Stoga Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, donošenjem Odluke o dopustivosti broj AP- 820/09 od 23. februara 2012. godine, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/10 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio