Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/10 (P. S.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1395/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1395/10, rješavajući apelaciju Pere Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 935 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001 418 od 13. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P:102/97 od 8. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 935 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 418 od 13. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P:102/97 od 8. maja 2008. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 11. decembra 2012. godine, apelant je, 25. decembra 2012. godine, dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P:102/97 od 8. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 418 od 13. aprila 2009. godine, izuzev u dijelu o troškovima postupka, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog Tihomira Trišića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 20.000,00 KM za preuzeti i uništeni automobil marke Mercedes 230 E (u daljnjem tekstu: sporni automobil).
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da iz rezultata dokaznog postupka slijedi da je apelant, koji je na privremenom radu u Australiji, iz „patriotskih osjećanja“ za potrebe Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS), 1995. godine, dao tuženom na upotrebu sporni automobil i punomoć da može njime upravljati. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, kao i nespornih navoda parničnih stranaka, utvrdio da je sporni automobil mobilisan i korišten za potrebe Vojske RS do 23. decembra 1995. godine, kada je uništen usljed postavljene eksplozivne naprave od strane nepoznatog lica.
4. Prema stavu Osnovnog suda, apelant u dokaznom postupku nije dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o posluzi spornog automobila na određeno vrijeme i da je tuženi isključivo kriv za štetu koju trpi zbog uništenog automobila. Naime, navedeno je da je tuženi tokom cijelog postupka osporavao navode apelanta tvrdeći da sporni automobil nije dat za njegove potrebe, nego za potrebe Vojske RS. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, budući da apelant nije dokazao da je bio u materijalno - pravnom odnosu sa tuženim. Osim toga, navedeno je i da ugovor o posluzi nije uređen Zakonom o obligacionim odnosima niti kojim drugim zakonom, pa se odnosi iz ovog ugovora rješavaju u skladu sa pravilima imovinskog prava i Opšteg građanskog zakona (u daljnjem tekstu: OGZ). Prema ovim pravnim pravilima, poslugoprimac odgovara za oštećenje posuđene stvari samo onda ako se to dogodi usljed njegovog protivpravnog postupka ili njegove druge krivnje (pravno pravilo iz paragrafa 979. bivšeg OGZ). Za slučaj koji nije skrivio ili koji je skrivilo treće lice poslugoprimac ne odgovara. U ovakvoj pravnoj situaciji, tj. kada je na stvari koja je predmet ugovora o posudbi, štetu prouzrokovalo treće lice, poslugoprimac nije dužan da takvu štetu naknadi poslugodavcu.
5. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je evidentno da apelant nije tokom postupka dokazao ni visinu štete, odnosno nije ponudio dokaze i nije utvrđena vrijednost vozila na dan štetnog događaja. Prema odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a prema odredbama člana 7. stav 1. ZPP-a, stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. S obzirom da apelant tokom postupka nije dokazao da je tužbeni zahtjev osnovan, to je njegov zahtjev odbijen.
6. Okružni sud je u svojoj odluci istakao da iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, proizilazi da je sporni automobil bio mobilisan za potrebe Vojske RS i da time tuženi, koji je također bio mobilisan i koji je neposredno koristio predmetno vozilo, nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici iz razloga što tuženom vozilo nije bilo dato za njegove privatne potrebe. Pri tome, Okružni sud je naglasio da nisu od uticaja žalbeni navodi da je tuženi predmetno vozilo koristio i za privatne potrebe, a niti navodi da vozilo nije vraćeno u dogovorenom roku, kod utvrđenja da je predmetno vozilo mobilisano za potrebe Vojske RS. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao ni visinu pretrpljene štete koja je za njega nesumnjivo nastala, jer u ovom dijelu osim njegovih navoda nije izveden ni jedan drugi dokaz. Stoga je, i prema stavu Okružnog suda, pravilno odlučio Osnovni sud, kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba čl. 7., 123. i 126. ZPP-a, odbio apelntov tužbeni zahtjev.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 935 od 18. februara 2010. godine. apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda te pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda te je istakao da je i po njegovom stavu, ugovor o posluzi između apelanta i tužitelja prestao da postoji momentom izvršene mobilizacije spornog automobila od strane Vojske RS, nakon čega je došlo do njegovog uništenja od strane nepoznatih lica. Navedeno je da su, prema odredbama člana 1. stav 1. tačka 1 a) Uredbe o provođenju obaveze za potrebe odbrane ("Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH", broj 9/92) građani dužni da daju za potrebe vojske svoja putnička vozila, koja se uzimaju na osnovu zahtjeva nadležnog organa (član 6.), a rješenje o isplati naknade za uništena sredstva uzeta za potrebe odbrane donosi ovlašćeno lice za čije potrebe je sredstvo korišteno s tim da je isplate u roku od 15 dana od dana vraćanja sredstava (član 14.). Vrhovni sud je naglasio da nakon izvršene mobilizacije apelantovog vozila od strane ovlaštenih organa, tuženi više nije u pravnom odnosu sa apelantom, pa da stoga nije pasivno legitimisan. Slijedom toga, i prema zaključku Vrhovnog suda, zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi štetu je neosnovan.
8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant tvrdi da su odluke sudova nezakonite, jer sudovi nisu prihvatili navode da su apelant i tuženi zaključili ugovor o posluzi i to na rok od 2 mjeseca te smatra da je tuženi ispoštovao ovaj rok, da ne bi došlo do ovakvih posljedica i ne bi nastala šteta. Ističe da su priče oko mobilizacije spornog automobila za potrebe Vojske RS izmišljotina i falsifikat tuženog. Naglašava da su redovni sudovi potpuno pogrešno izveli zaključke u predmetnom sporu i donijeli odluke na njegovu štetu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić