Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1423/10 („Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1423/10, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) , donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003196 10 Gž od 18. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 003196 09 od 13. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetnički ured Milas, Marinović & partneri iz Ljubuškog, podnio je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 003196 10 Gž od 18. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 003196 09 od 13. novembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 003196 09 od 13. novembra 2009. godine obavezan je tuženi Biro zelene karte u BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju Ivanu Vukoja (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od ukupno 7.290,00 KM i to na ime umanjene životne aktivnosti, pretrpljenog bola, straha i na ime naruženosti, te da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od ukupno 421,20 KM i to na ime troškova liječenja i na ime tuđe njege i pomoći, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. januara 2009. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.311,54 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju saobraćajnog vještačenja, zapisnika o uviđaju na licu mjesta, crtežu lica mjesta, presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, iskaza tužitelja i svjedoka Općinski sud utvrdio da je vozač inostranog vozila postupao suprotno odredbi člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na cestama u BiH kojom je propisano da vozač koji namjerava na cesti preduzeti radnju skretanja ulijevo tu radnju smije otpočeti ako ne dovodi u opasnost druge učesnike u saobraćaju, te je pri započinjanju te radnje dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju. U konkretnom slučaju, vozač inostranog vozila je radnju skretanja u lijevo započeo u trenutku kada se tužiteljevo vozilo nalazilo na lijevoj kolovoznoj traci u fazi preticanja, a bio ga je dužan propustiti, pa je radi navedenog za nastalu saobraćajnu nezgodu kriv vozač inostranog vozila jer je on imao tehničku mogućnost na pravcu da uoči i propusti tužiteljevo vozilo koje je već bilo na lijevoj traci u fazi preticanja, što znači da je tužitlejevo vozilo radnju preticanja bilo preduzelo prije nego što je vozač inostranog vozila koji ga je mogao vidjeti preduzeo radnju skretanja. Međutim, Općinski sud je smatrao da je i tužitelj doprinio visini štete u konkretnoj saobraćajnoj situacij iz razloga što se na dionici ceste na kojoj je ograničenje 50 km/h kretao brzinom većom od dopuštene, a što je, po mišljenju Općinskog suda, doprinijelo da šteta bude veća nego bi inače bila da se kretao u granicma ograničenja brzine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je cijenio da postoji suodgovornost oba učesnika ove saobraćajne nezgode, pa je doprinos vozača inostranog vozila cijenio u omjeru od 90%, a doprinos tužitelja u omjeru od 10% (člana 178. stav 2. ZOO). Takođe je istaknuto da nalazu i mišljenju vještaka soabraćjne struke nisu prigovarali ni tužitelj ni tuženi. Visinu naknade materijalne i nematerijalne štete Općinski sud je utvrdio na osnovu nlaza i mišljenja vještaka medicinske struke.
4. Protiv navedene presude apelant kao umješač na strani tuženog i tužitelj su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 63 0 P 003196 10 GŽ od 18. februara 2010. godine njihove žalbe odbio i Presudu Općinskog suda broj 63 0 P 003196 09 od 13. novembra 2009. godine je odbio u cijelosti.
5. Kantonalni sud je u odnosu na na apelantove žalbene navode istakao da je nalaz vještaka saobraćajne struke i po mišljenju Kantonalnog suda jasan, potpun i sačinjen u skladu sa pravilima struke pa mu je sa pravom Općinski sud poklanio vjeru, pa je stoga ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u pogledu njegove nepotpunosti, a samim tim i navode da je bilo mjesta određivanju novog saobraćajnog vještačenja po drugom vještaku, naročito ako se uzme u obzir da je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja. Kantonalni sud je dalje istakao da iz svih provedenih dokaza u spisu proizlazi jasan i nedvojben zaključak da je vozač inostranog vozila radnju skretanja u lijevo započeo u trenutku kad se tužiteljevo vozilo nalazilo na lijevoj kolovoznoj traci u fazi preticanja pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe apelanta da on nije vršio preticnaje već da se radilo o izbjegavanju udara u vozilo ispred sebe. Takođe je istaknuto da je iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke vidljivo da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć, pa je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kad je tužitelju dosudio naknadu za taj vid štete. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova liječenja iz razloga što je iz medicinske dokumentacije u spisu vidljivo da je tužitelj imao troškove liječenja u vidu troškova prevoza prilikom odlaska na pregled u Mostar i Grude.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Smatra da je nalaz vještaka saobraćajne struke bio neuvjerljiv, nestručan, te da nije ponudio potpuno razjašnjenje činjenica, pa je trebalo provesti novo saobraćajno vještačenje. Takođe smatra da ni naknada materijalne štete tužitelju na ime tuđe njege i pomoći i troškova liječenja nije zakonito dosuđena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali tuženog da tužitelju isplati naknadu štete, a data obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima te da su redovni sudovi u vezi s tim tvrdnjama u osporenim presudama dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić