Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1500/10 (I. Č.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1500/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1500/10, rješavajući apelaciju Ismeta Čelika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Čelika podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000037 od 5. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 668 od 22. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1073035700 od 12. oktobra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1073035700 od 11. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Čelik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000037 od 5. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 668 od 22. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1073035700 od 12. oktobra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1073035700 od 11. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1073035700 od 11. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-1073035700 od 12. oktobra 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), jer je utvrđeno da je apelant u skladu sa odredbom člana 16. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, te da s tim u vezi ne ispunjava uslove iz člana 5. stav 2. navedene Uredbe.
3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj 007-0-U-06-000 668 od 22. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prezentirao utvrđeno činjenično stanje te je citirao odredbe člana 5. stav 2. Uredbe, te člana 16. stav 3. i člana 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe 10. decembra 1997. godine, bio u radnom odnosu u UNIS „Gomas“ d.j.l. Goražde sve do 13. novembra 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 5. stav 2. Uredbe. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe bio u ranom odnosu kod navedenog poslodavca sve do 13. novembra 2000. godine za koji period su mu uplaćeni i doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, te je s tim u vezi zaključio da je apelant sa UNIS „Gomas“ d.j.l. Goražde, u smislu odredbe člana 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme u usmenoj formi.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000037 od 5. februara 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 668 od 22. oktobra 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno i zakonito postupio kada je svojom presudom odbio apelantovu tužbu. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku postupka proizlazi da je apelant u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, te da ne ispunjava uvjete iz člana 5. stav 2. Uredbe kojom je propisano da se odredbe stava 1. ovog člana (o priznavanju prava na starosnu penziju) ne odnose na vojne osiguranike koji su zasnovali drugi radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka profesionalne vojne službe. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmijenjen raniji član 19. Zakona o radu, a kojom je propisano da se pod određenim uvjetima ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Također, Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu stupio na snagu 7. septembra 2000. godine kada se apelant vodio kao zaposlenik „Unis-Gamas“ d.j.l. Goražde, te je s tim u vezi istakao da je Kantonalni sud pravilno i zakonito postupio kada je primjenom odredbe člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu zaključio da se apelant nalazio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod navedenog poslodavca, bez obzira što ugovor o radu nije zaključio u pismenoj formi. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojom je propisano da se ugovor o radu zaključuje u pismenoj ili usmenoj formi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su Kantonalni sud i organi uprave pravilnom primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu i Uredbe pravilno utvrdili da je apelant zaključio sa poslodavcem ugovor o radu na neodređeno vrijeme u usmenoj formi, te da ne ispunjava pravo na starosnu penziju pod posebnim –povoljnijim uslovima propisanim članom 5. stav 1. Uredbe.
5. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da se radni odnos ne može dokazivati na osnovu matične evidencije tuženog zavoda, budući da je u upravnom postupku uvidom u radnu knjižicu apelanta (koja predstavlja javnu ispravu, shodno odredbi člana 133. stav 2. Zakona o radu) utvrđeno zasnivanje radnog odnosa apelanta kod „Unis-Gamas“ d.j.l. Goražde.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant je istakao da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odredbe člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, te da je pogrešno utvrđeno da je apelant u periodu od 10. decembra 1997. godine do 13. novembra 2000. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Naime, apelant je istakao da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu „stupio na snagu 7. septembra 2000. godine“, pa smatra da se njegove odredbe „primjenjuju na buduće slučajeve“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da svoje apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u toku postupka, a o čemu su sudovi i organi uprave u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić