Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/10 (Z. B.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1502/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1502/10, rješavajući apelaciju Zorana Bulatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Bulatovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-06/177 od 9. marta 2010. godine i X-K-06/177 od 24. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Bulatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KŽ-06/177 od 9. marta 2010. godine i X-K-06/177 od 24. septembra 2009. godine.

2. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH broj X-K-06/177 od 24. septembra 2009. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci navedene presude počinio krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, te ga je za navedeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kao sporednu.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude je vidljivo da je sud tokom dokaznog postupka proveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i apelantove odbrane. Ocjenom svih provedenih dokaza (sadržaj provedenih dokaza naveden od 4. do 13. stranice presude), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti Sud BiH je utvrdio da je apelant preduzeo radnje pranja novca na način kako je to opisano u izreci presude. Naime utvrđeno da je apelant znao da novac koji donosi od trećih lica potiče od utajenog poreza pravnih lica dobavljača, pri čemu je prethodno preduzeo pripremne radnje u vidu registracije pravnog lica „Ferocom“ d.o.o. Laktaši, najma poslovnog prostora koji je predstavljao sjedište firme, zatim pribavljanja potrebnih odobrenja i otvaranja transakcijskih računa kod šest banaka navedenih u izreci presude. Novac od gotovinske prodaje robe zatim je dostavljen firmi „Ferocom“ d.o.o. Laktaši na pranje radi vraćanja u normalne finansijeske tokove. Od pravnog lica „Ferocom“ d.o.o. Laktaši dobavljači su dobijali narudžbenice sa upisanom klauzulom o oslobađanju od plaćanja poreza na promet roba i usluga, na osnovu kojih su oni vršili razduženja svojih skladišta kao da je roba prodata u veleprodaji čime se obaveza plaćanja poreza prebacuje na firmu „Ferocom“ d.o.o. Laktaši koja je i osnovana za pranje novca, a radi stvaranja privida da je promet stvarno nastao. Pravno lice „Ferocom“ d.o.o. Laktaši gotovinu je predavao na svoj transakcijski račun kao polog pazara i dalje istog dana je transferisao virmanskim nalogom za uplatu firmama dobavljačima.

4. Prvostpeno vijeće Suda BiH nije prihvatilo tezu odbrane da je bilo stvarnog prometa između preduzeća apelanta i njegovih navodnih kupaca i dobavljača. Naime, odbrana je izvela dokaz saslušanjem vještaka Radovana Bosiočića i njegovog pisanog nalaza i mišljenja pokušavajući da tim izvedenim dokazima dokaže da je bilo stavrnog prometa robe. Međutim, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje pomenutog vještaka, jer je jednostran, sagledavajući samo knjigovodstvenu dokumentaciju u formalnom pogledu i dajući zaključak da ona odgovara ili zadovoljava da se zaključi da je bilo stvarnog prometa. S obzirom da je sud imao dva vještačenja u ovom predmetu, sud je poklonio vjeru vještaku Kerimi Prašljević i njenom iskazu na glavnom pretresu, jer je njen nalaz i mišljenje u skladu i sa drugim izvedenim dokazima u spisu.

5. S obzirom na navedeno, prvostpeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret na način kako je to opisano u izreci presude.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Kž-06/177 od 9. marta 2010. godine kojom je apelantova žalba odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi istakoa da je došlo do povrede odredaba krivičnog postupka, koja se ogleda u činjenici što je prvostepeno vijeće poklonilo vjeru nalazu i mišljenju vještaka finansijeske struke Kerime Prašljivić, angažovane od strane Tužilaštva BiH, dok je, ne dajući obrazloženje zašto njegov nalaz i mišljenje ne nalazi prihvatljivim, u cijelosti zanemarilo nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Ratka Bosiočića, angažovanog od strane odbrane. Po apelantovom mišlenju, s obzirom da su nalazi ova dva vještaka kontradiktorni Sud BiH je bio u obavezi odrediti usaglašavanje nalaza ova dva vještaka, odnosno odrediti trećeg vještaka koji bi dao svoje mišljenje u pogledu predmeta spora i oprečnih nalaza i mišljenja salušanih vještaka, odbrane i tužilaštva. S tim u vezi, apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da prvostpeno vijeće nije bilo u obavezi da u svrhu utvrđivanja kojem nalazu i mišljenju pokloniti vjeru, angažuje trećeg vještaka. Naime, nalaz vještaka predstavlja samo jedan dokaz u nizu dokaza koji su tokom prvostepenog postupka izvedeni, i koje je prvostpeno vijeće, zasebno i u vezi sa drugim dokazima, cijenilo prilikom donošenja odluke. Dakle, s obzirom da je prvostepeno vijeće našlo da nalaz vještaka Krime Prašljivić ima uporište u ostalim izvedenim dokazima, te da je na temelju odredbe član 270. stav 1. ZKPBiH, vještak navedeni nalaz izradila i na glavnom pretresu izložila na najbolji mogući način, u skaldu sa vještinom i pravilima struke, Apelaciono vijeće je također smatralo da je prvostpeno vijeće dalo razloge zbog čega nije prihvaćen nalaz vještaka odbrane, Radovana Bosiočića. Naime, kao što je istaknuto u prvostepenoj presudi, nalaz pomenutog vještaka je jednostran, sadrži osvrt na knjigovodstvenu dokumentaciju, ali vještak je zaključak o postojanju stvarnog prometa temeljio isključivo na činjenici da je finansijska dokumentacija sa formalne strane uredna.

7. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem što je posljedica činejnice da nije saslušan treći vještak, apelaciono vijeće je istaklo da kada je riječ o krivičnom djelu pranje novca iz člana 209. KZBiH, utvrđivanje da li je postojao stvarni promet robom predstavlja odlučnu činjenicu od koje ovisi egzistencija samog krivičnog djela, pa je i zadatak prvostpenog vijeća bio, prije svega, da utvrdi ove odlučne činjenice što je predstavljalo i osnovni zadatak vještačenja po vještacima finansijeske struke. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostpeno vijeće u obrazloženju svoje presude dalo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući i pitanje stvarnog prometa robom, te istaklo da zaključke koje činjenice nalazi dokazanim, suprotno žalbenim navodima, prvostpeno vijeće nije izvelo isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka Kerime Prašljivić, nego na temelju savjesne ocjene svih dokaza zasebno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, a kako to nalaže član 281. stav 2. ZKPBIH. Nalaz vještaka finasijske struke Kerime Prašljivić jeste dokaz od značaja za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, ali navedeni dokaz, bez uporišta u ostalim dokazima izvedenim u toku prvostpenog postupka, ne bi imao tu dokaznu snagu da bi se isključivo na njemu mogla zasnivati osuđujuća presuda. Stoga, po ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo da poslovanje pravnog lica „Ferocom“ d.o.o. Laktaši predstavlja poslovanje na način koji je uobičajen kod pranja novca, jer to proizlazi i iz ostalih izvedenih dokaza, a ne samo i iz nalaza vještaka Kerime Prašljivić.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su osporene presude donesene, a da mu nije data mogućnost da iskoristi svoja dokazna sredstva. Naime, u predmentom krivičnom postupku egzistiraju dva nalaza vještaka ekonomske struke (vještaka odbrane i vještaka tužilaštva). Navedena dva nalaza su kontradiktorna, a u takvoj procesnoj situaciji Sud BiH nije dozvolio da se neposredno, skupa, saslušaju vještak odbrane i vještak tužilštva kako bi se usaglasili u svojim nalazima, ili da odredi treće vještačenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud također ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud je ustanovio da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud, s obzirom da su nalazi vještaka odbrane i vještaka tužilaštva kontradiktorni, bio u obavezi odrediti usaglašavanje nalaza ova dva vještaka, odnosno odrediti trećeg vještaka koji bi dao svoje mišljenje, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće Suda BiH u svojoj presudi dalo obrazloženje zbog čega prvostepeno vijeće nije bilo u obavezi da u svrhu utvrđivanja kojem nalazu i mišljenju pokloniti vjeru, angažuje trećeg vještaka, kao i zbog čega nije prihvaćen nalaz vještaka odbrane, Radovana Bosiočića, te da činjenično stanje iz pobijane presude nije nepotpuno utvrđeno. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/10 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio