Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/10 (M. M. i DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1587/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1587/10, rješavajući apelaciju Mirona Mioča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirona Mioča podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-811 od 3. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000058 od 24. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miron Mioč i DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvo-apelant i drugo-apelant ili apelanti) iz Šujice, koje zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijeli su 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-811 od 3. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000058 od 24. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000058 od 24. oktobra 2008. godine obavezani su apelanti da solidarno isplate Ivanu Juriću (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 2.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kako je pobliže navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da je 1. marta 1997. godine između apelanata i tužitelja zaključen ugovor o inelektualnim uslugama (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim su ugovorene međusobne obaveze i to tako da se istim ugovorom prvoapelant, kao vlasnik drugoapelanta, obavezao da će tužitelju za obavljene poslove kod drugoapelanta, koji su precizirani u članu dva predmetnog ugovora, plaćati mjesečnu naknadu u iznosu od 900 DEM. Naime, Općinski sud je istakao da iz predmetnog ugovora jasno proizlazi da se „tužitelj kao savjetnik obavezao da će u tvrdki (drugoapelant) obavljati poslove i zadatke, a kojim će omogućiti obnovu proizvodnje i daljnji razvoj drugoapelanta, dok se prvoapelant kao vlasnik drugoapelanta obavezao da će tužitelju plaćati mjesečnu naknadu kako su precizno naveli u ugovoru. Nadalje Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza (saslušanje svjedoka i uvid u materijalne dokaze) proizlazi da je prvoapelant 9. decembra 1997. godine isplatio tužitelju 2.700 kuna na ime ugovorenih poslova, te da naknada za obavljene poslove u dosuđenom iznosu tužitelju nije isplaćena. Općinski sud je također istakao da je drugoapelant pasivno legitimisan u konkretnom parničnom postupku budući da iz ovjerenog izvoda iz sudskog registra za drugoapelanta od 2. juna 2006. godine nesporno proizlazi da je prvoapelant osnivač drugoapelanta, a budući da je tužitelj obavljao poslove za drugoapelanta koje je predmetnim ugovorom prvoapelant ugovorio sa tužiteljem, Općinski sud je zaključio da je u skladu sa odredbom čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužbeni zahtjev osnovan, te je obavezao apelante da solidarno nadoknade štetu tužitelju.

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 010-0-Gž-08-000-811 od 3. marta 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), Kantonalni sud je zaključio da žalba apelanata nije osnovana. Naime, Kantonalni sud je istakao da su apelanti u toku postupka i u žalbi istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugoapelanta, a koji je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno odbio dajući u tom pravcu valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa budući da apelanti nisu ništa novo naveli u svojoj žalbi što bi uticalo na donošenje drugačije odluke u ovom predmetu, Kantonalni sud je shodno odredbi člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

4. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/ 4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na pravično suđenje, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti ističu da su sudovi pogrešno zaključili da nije utemeljen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, te da je pogrešno utvrđena odgovornost drugoapelanta jer „se drugoapelant ne spominje u predmetnom ugovornom odnosu.“ Također apelanti su istakli da su presude nezakonite jer su presude utemeljena na „proizvoljnoj ocjeni dokaza“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava te proizvoljnosti u prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezati apelante da mu solidarno isplate iznos preciziran u presudama, odnosno zašto je drugoapelant pasivno legitimisanpri tome se pozivajući na relevantne odredabe ZOO i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također smatra da, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelanti su također navodi da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda da im je povrijeđeno navedeno pravo, nisu ponudili nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelacione navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, smatra također (prima facie) neosnovanim.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/10 (M. M. i DI „MM-ŠUJICA“ d.o.o) | Sudska praksa | Aktio