Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1611/10 (N. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1611/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1611/10, rješavajući apelaciju Nenada Kapora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Kapora podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 100 od 26. februara 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj GŽ 601/05 od 22. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj P-81/04 od 3. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Kapor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 100 od 26. februara 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ 601/05 od 22. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-81/04 od 3. juna 2005. godine.
2. AD „“Boksit“ Milići, R.D., Ž.J. i Ž.Z. (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su 19. februara 2004. godine tužbu protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete u iznosu od 14.000,00 KM. Apelant je tokom postupka podnio protivtužbu protiv tužitelja radi naknade štete zbog klevete u iznosu od 49.000,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-81/2004 od 3. juna 2005. godine obavezan je apelant da tužiteljima R.D. i Ž.J. na ime naknade štete zbog klevete isplati po 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 547,96 KM, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva ovih tužitelja preko dosuđenog iznosa (st. 1. i 2. izreke presude). Istom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja AD „Boksit“ Milići i Ž.Z., kao i apelantov protivtužbeni zahtjev podnesen protiv tužitelja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelant 1. decembra 2003. godine napisao „otvoreno pismo“ koje je dostavio Ministarstvu industrije, privrede i razvoja Republike Srpske, Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske i Republičkom rudarskom inspektoru. Također Osnovni sud je naveo da je apelant u „otvorenom pismu“ reagujući na članak „Boksit važe rekorde“, objavljen u „Glasu Srpskom“ od 17. novembra 2003. godine, između ostalog naveo da je „rukovodstvo AD Boksit Milići ne otkrivajući planirane otkrivke pljačkalo rudu na koji način su samo u ovoj godini (2003) za sebe nezakonito pribavili imovinsku korist od oko četiri miliona konvertibilnih maraka“. Naime, Osnovni sud je zaključio da navedeni apelantovi navodi predstavljaju klevetu u smislu odredbe člana 3. Zakona o zaštiti od klevete, te je imajući u vidu da „iznošenjem navoda u otvorenom pismu“, apelant kao štetnik nije stekao bilo kakvu imovinsku korist, sud je u smislu odredbe člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, odlučio kao u izreci presude. U odnosu na apelantov protutužbeni zahtjev Osnovni sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da je zbog predmetne tužbe tužitelja imao određenih neugodnosti niti da su mu podnošenjem iste povrijeđeni njegova čast, ugled i dostojanstvo. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kao neosnova.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj GŽ-601/05 od 22. novembra 2007. godine kojom je apelantova žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan. U preostalom dijelu, u kojem je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije dao jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak u pogledu usvajajućeg dijela tužbenog zahtjeva na ime naknade štete drugotužitelju i trećetužitelju. Naime, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da je „kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkom ili pravnom licu, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog lica ili pravnog lica trećem licu“. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da u „otvorenom pismu“ apelant pominje rukovodstvo preduzeća „Boksit“ Milići, s tim da u pismu nije navedeno obilježje tih lica, njihova profesija i slično. Pored toga Okružni sud je ukazao da iz sadržine pisma proizilazi da apelant nije učinio ništa što bi upućivalo da je direktno optužio tužitelje ili da ih je na bilo koji način javno izložio neugodnostima ili neprijatnostima, niti da je iznosio neistine vezano za njihov lični život ili kojim bi eventualno bio narušen njihov poslovni ugled. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali svoj tužbeni zahtjev te da im s tim u vezi i ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Vezano za žalbene navode apelanta koji se odnose na odbijanje njegovog protivtužbenog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da je zbog tužbe koju su tužitelji podnijeli protiv njega imao određenih neugodnosti niti je dokazao da su na taj način njegova čast, ugled i dostojanstvo povrijeđeni, te je zaključio da je odluka prvostepenog suda u tom dijelu pravilna i zakonita. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 2. i člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekst: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 100 od 26. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv presude Okružnog suda broj GŽ-601/05 od 22. novembra 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je odluka drugostepenog suda u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da čast, ugled i dostojanstvo svakog lica predstavlja njegovu moralnu vrijednost i sastavni su dio njegove ličnosti, te se uslijed narušavanja časti i ugleda može tražiti naknada nematerijalne štete koja se dosuđuje po istim principima po kojima se dosuđuje naknada za druge vidove nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da apelantu nisu povrijeđena čast, ugled niti dostojanstvo, s obzirom da sadržina tužbe koja je dostavljena prvostepenom sudu nije bila dostupna javnosti, niti je sadržaj iste objavljen ni nakon što je drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je također zaključio da su navodi revizije bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, te da pobijana odluka nema nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je revizija apelanta odbijena kao neosnovana.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), II/4 i II/6 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te „Aneks I tač. 7, 8. i 9. i Aneks VI član 1 tač. 5. i 14“. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Također apelant je istakao da je žrtva svojevrsne zavjere protiv njega što je rezultiralo, kako navodi nezakonitim sudskim odlukama. Naime, apelant smatra da su u vezi sa odbijanjem njegovog protivtužbenog zahtjeva sudovi „samo formalno naveli proizvoljne i kontradiktorne konstatacije“, a da pri tome „nisu u potpunosti razmatrali njegove navode iz protivtužbe, odnosno žalbe i revizije“. Također apelant je istakao da je „izreka drugostepene presude kontradiktorna sa sobom samom“ jer po njegovom mišljenju „s obzirom da je drugostepeni sud u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu, logično je da su moji (apelantovi) zahtjevi po protivtužbi potpuno osnovani“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.član 16. stav 2. pravila ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz apelantovih navoda prvenstveno proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da svoje apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u toku postupka, a o čemu su u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran već svoje tvrdnje temelji na identičnim navodima koji su već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra i apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. U pogledu apelantovih navoda da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz „Aneksa I tač. 7, 8. i 9.“ Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovi navodi neprecizni ali da proizilazi da apelant ukazu na povredu Aneksa I uz Ustav Bosne i Hercegovine. Međutim, budući da je navedenim odredbama propisano da se u Bosni i Hercegovini kao dodatni sporazumi o ljudskim pravima primjenjuju Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije u odnosu na žene, paušalno pozivanje apelanta na navedene odredbe Aneksa I bez ukazivanja na konkretna prava onemogućava Ustavni sud da ove apelacione navode ispita zbog čega ih smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. S druge strane vezano za apelantovo pozivanje na povredu prava garantiranih Aneksom „VI član 1 tač. 5. i 14“, Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovi navodi neprecizni ali da proizilazi da apelant ukazu na povredu Aneksa VI Dejtonskog mirovnog sporazuma. Budući da su pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju koja su zagarantirana navedenim odredbama Aneksa VI na koje se pozvao apelant suštinski zagarantovana i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke to se i ovi navodi pokazuju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić