Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1707/10 (M. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1707/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1707/10, rješavajući apelaciju Mirnesa Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirnes Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine apelant i još trojica optuženih oglašeni su krivim što su u periodu od 20. do 28. novembra 2006. godine, na području općine Zavidovići, u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, bez prethodne uplate i doznake, posjekli i prisvojili drvnu masu, pobliže označenu u izreci presude, koju su zatim smjestili pored lovačke kuće, te time oštetili Zeničko-dobojski kanton za iznos od 616,30 KM, čime su počinili krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Za navedeno krivično djelo apelantu i ostalim optuženim utvrđena je kazna zatvora u trajanju od po tri mjeseca, te istovremeno određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant i ostali optuženi ne učine novo krivično djelo u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude. Takođe, predmetnom presudom, apelant i ostali optuženi su obavezani da oštećenom Kantonalnoj upravi za šumarstvo Zeničko-dobojskog kantona, na ime imovinskopravnog zahtjeva, solidarno isplate iznos od 616,30 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant izjavio da je član lovačke organizacije "Klek" Zavidovići, te da su on i ostali članovi lovačke organizacije posljednjeg vikenda u novembru 2006. godine vršili skupljanje ogrjevnog drveta od polomljenog i oštećenog drveća, kao i od ostataka ranije sječe drveća koju je neko drugi izvršio, koje su složili kraj lovačke kuće. Takođe, apelant je, iznoseći svoju odbranu, izjavio da 28. novembra 2006. godine nije bio u Priluku jer nije bio lovni dan. Općinski sud je naveo da su i ostali optuženi u svojim izjavama tvrdili da nisu posjekli nijedno stablo, te da su samo vršili skupljanje ogrjevnog drveta od polomljenih i oštećenih stabala, kao i od ostataka ranije sječe. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka H.S. proizlazi da je 28. novembra 2006. godine kao čuvar šuma vršio redovan obilazak navedenog područja, te da je tom prilikom otkrio bespravnu sječu 14 grabovih stabala, tri bukova stabla i dva jasenova stabla, da je slijedio tragove traktora do obližnje lovačke kuće i pronašao drvnu masu koja po vrsti i prečniku panjeva odgovara posječenoj drvnoj masi. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je nakon toga obavio razgovor sa optuženim Z.H. i E.H. koji su priznali da su izvršili bespravnu sječu sa ostalim lovcima, te da su mu dali podatke i imena ostalih optuženih koji su učestvovali u toj sječi stabala. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u cjelosti prihvatio iskaz svjedoka H.S., budući da je navedeni svjedok dao jasan, sveobuhvatan i uvjerljiv iskaz koji ničim nije doveden u sumnju, te da čak ni optuženi nisu imali pitanja kojima bi eventualno doveli u sumnju taj iskaz. Takođe, Općinski sud je naveo da je uvidom u prijavu za šumsku krađu broj 05-26-19528-129/06 od 25. decembra 2006. godine utvrdio vrijeme i mjesto bespravne sječe, vrstu drveta i broj posječenih stabala, zatim premjer panjeva, ukupnu bruto količinu posječene drvne mase i visinu pričinjene štete. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da nije prihvatio tvrdnje apelanta i ostalih optuženih da se radilo o ostacima ranije sječe, a za koju su tvrdili da su skupljali, odnosno da su skupljali ogrjevno drvo na mjestu bespravne sječe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su apelant i ostali počinili predmetno krivično djelo za koje su oglašeni krivim.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor optuženih da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazu svjedoka H.S., budući da iz predmetnog spisa jasno proizlazi da se prvostepena presuda zasniva i na materijalnim dokazima kao što su prijava za šumsku krađu, imovinskopravni zahtjev oštećenog, izvodi iz kaznene evidencije optuženih, te na zapisnici o ispitivanju optuženih (tada osumnjičenih) u istrazi, te da na iskazima optuženih datim na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je ukazao da su optuženi Z.H. i E.H. negirali da su priznali svjedoku H.S. da su izvršili sječu predmetnih stabala, kao i da su tom svjedoku rekli da su ostali optuženi učestvovali u toj sječi. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti žalbene prigovore iznesene u tom pravcu, budući da nijedan od optuženih nije ponudio nijedan validan protivdokaz kojim bi doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su optuženi Z.H. i E.H., negirajući sadržinu razgovora sa svjedokom H.S., u žalbama kao svjedoke predložili svoje supruge. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 3. septembra 2009. godine jasno proizlazi da optuženi Z.H. i E.H. nisu predlagali da se saslušaju njihove supruge kao svjedoci. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog zapisnika proizlazi da su svi optuženi na pitanje suda da li imaju ikakvih dokaznih prijedloga u smislu njihove odbrane, izjavili da nemaju, te da su, po mišljenju tog suda, prijedlozi optuženih u žalbi za saslušanje navedenih svjedoka postavljeni isključivo u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti optuženih utvrđene u prvostepenom postupku. Što se tiče apelantovih žalbenih prigovora da čuvar šuma (svjedok H.S.) njega uopšte ne poznaje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio bilo kakvo objašnjenje iz kojih motiva i na bazi čega je prijavljen za predmetno krivično djelo, što potvrđuje vjerodostojnost iskaza svjedoka H.S. da je za apelanta saznao od optuženih Z.H. i E.H., te da sve to dodatno potvrđuje iskaz svjedoka H.S. kao vjerdostojan. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na osnovu kojeg je izveo zaključak da su optuženi počinili predmetno krivično djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka, pogrešno i nepravično cijenili njegovu odbranu i druge izvedene dokaze, te da u stvari ne postoji nijedan dokaz da je počinio predmetno krivično djelo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocjenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, cijeneći sve provedene dokaze, utvrdili da je apelant zajedno sa ostalim optuženim počinio predmetno krivično djelo, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustani sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić