Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1720/10 ("Elektroprijenos BiH" a.d. Banjaluka – Operativno područje Mostar)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1720/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1720/10, rješavajući apelaciju "Elektroprijenosa BiH" a.d. Banjaluka – Operativno područje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Elektroprijenosa BiH" a.d. Banjaluka – Operativno područje Mostar podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 V 003769 09 Rev od 16. februara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 003769 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 V 003769 07 V od 22. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Elektroprijenos BiH" a.d. Banjaluka – Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 V 003769 09 Rev od 16. februara 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 V 003769 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 V 003769 07 V od 22. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 V 003769 07 V od 22. decembra 2008. godine određena je naknada za nepotpuno eksproprisane nekretnine, koje su vlasništvo i posjed Mire Bešlića (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), a koje su eksproprisane Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje broj 05-31-79/05 od 11. jula 2005. godine, u ukupnom iznosu od 330,75 KM (njiva površine 18m2, cijena 18,37 KM po m2), slijedom čega je obavezan apelant kao predlagač da protivniku predlagača isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja naknade prvenstveno cijenio činjenicu da dio predmetne parcele koji je obuhvaćen pojasom od 100 metara uz putni pravac Posušje-Mostar predstavlja građevinsko zemljište, što proizlazi iz dopisa Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, kao i da je upravo na početku predmetne parcele izgrađen stambeno-poslovni objekat koji ima urednu građevinsku dozvolu. Takođe, Općinski sud je naveo da iz zapisnika sačinjenog na licu mjesta i priložene fotodokumentacije proizlazi da trasa dalekovoda presjeca predmetnu parcelu (na kojoj je, dakle, uspostavljena služnost prelaska električnih vodova) dijagonalno u kutu početka pružanja predmetne nekretnine od magistralnog puta Posušje-Mostar. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je naknadu za nepotpuno eksproprisano zemljište odredio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, a da je štetnost dalekovoda cijenio prema nalazu i mišljenju vještaka elektro struke. Naime, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaze i mišljenja navedenih vještaka kao stručne i date u skladu sa pravilima struke, te da je slijedom toga odlučio kao u izreci rješenja.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i protivnika predlagača protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 V 003769 09 Gž od 11. maja 2009. godine kojim je žalbe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio visinu naknade za nepotpuno eksproprisano zemljište u iznosu 18,37 KM po m2 u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, a koji iznos predstavlja umanjenje tržišne vrijednosti predmetne nekretnine (koja je opterećena služnošću). Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da tržišna cijena predmetne nekretnine iznosi 36,75 KM po m2, te da predmetna nekretnina spada u zonu I. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni vještak tržišnu cijenu utvrdio cijeneći lokaciju predmetnih nekretnina, blizinu infrastrukture, vode, telefona, elektromreže, prometne povezanosti itd. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu odredbe člana 56. Zakona o eksproprijaciji, pravilno odredio naknadu za eksproprisano zemljiše, te da su stoga žalbe apelanta i protivnika predlagača neosnovane.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i protivnika predlagača, donio Rješenje broj 64 0 V 003769 09 Rev od 16. februara 2010. godine kojim je revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe čl. 53, 56, 63. i 64. Zakona o eksproprijaciji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je uspostavljenom služnošću na eksproprisanoj nekretnini opterećena cijela nekretnina koja je prema odredbama člana 55. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavlja poslužno dobro, što znači da se utvrđena naknada odnosi na umanjenje vrijednosti cijele nekretnine u smislu odredaba člana 56. Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je dalje naveo da su potpuno neosnovani revizioni prigovori koji su usmjereni na pogrešnu ocjenu prirode i namjene predmetne nekretnine koja je nepotpuno eksproprisana (jer su sudovi pravilno obrazložili karakter predmetne nekretnine i tržišnu vrijednost te nekretnine). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se takvi prigovori tiču činjeničnog utvrđenja, do kojeg su nižestepeni sudovi došli na osnovu provedenih dokaza, a da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti shodno odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz i pravo na imovinu ne navodeći eksplicitno relevantne odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima kojim su garantirana ta prava. .Apelant navodi da redovni sudovi, prilikom donošenja svojih odluka, nisu uzeli u obzir relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, te da su stoga pogrešno ocijenili da predmetno zemljište predstavlja građevinsko zemljište i na osnovu toga pogrešno odredili naknadu. Pri tome, apelant navodi da se Vrhovni sud uopšte nije izjasnio o karakteru zemljišta sa aspekta primjene materijalnog prava (da li je građevinsko ili poljoprivredno), niti je drugostepeni sud odgovorio na apelantov žalbeni navod koji se tiče naravi zemljišta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Budući da je apelant naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje ne navodeći eksplicitno relevantne odredbe Ustava ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima za koje smatra da su povrijeđena osporenim odlukama, Ustavni sud podsjeća suona garantirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant kao javno preduzeće nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, nadalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke nadležnih organa u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim revizionim navodima koji se tiču karaktera eksproprisanog zemljišta, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1720/10 ("Elektroprijenos BiH" a.d… | Sudska praksa | Aktio