Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1748/10 (Š. L.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1748/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1748/10, rješavajući apelaciju Šaćira Lilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šaćira Lilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-0-Uvp-08-000175 od 3. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-439/05 od 28. februara 2008. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-04/2-41-1631/03 od 10. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šaćir Lilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-0-Uvp-08-000175 od 3. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-439/05 od 28. februara 2008. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-04/2-41-1631/03 od 10. februara 2004. godine.
2. Apelant je, 15. septembra 2003. godine podnio Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za priznavanje prava za izuzetno materijalno obezbjeđenje, po osnovu nesposobnosti za privređivanje, u smislu odredaba Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni list RBiH“, broj 33/95, 27/95 i 17/96, u daljnjem tekstu: Zakon o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju). Postupajući po navedenom zahtjevu Služba je nakon pribavljenog nalaza, mišljenja Federalnog Fonda Zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje, Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo- Stručnog organa u drugom stepenu, (u daljnjem tekstu: nalaz i mišljenje Stručnog organa u drugom stepenu) broj 1593/03 od 11. novembra 2003. godine kao i druge relevantne dokumentacije, svojim aktom od 21. novembra 2003. godine, a na osnovu ovlaštenja iz člana 9. stav 1. i člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju dostavila Federalnom ministarstvu apelantov zahtjev sa prijedlogom da se apelantov zahtjev odbije kao neosnovan.
3. Federalno Ministarstvo je rješenjem broj UP-I-04/2-41-1631/03 od 10. februara 2004. godine odbilo apelantov zahtjev za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je rješavajući o apelantovom zahtjevu i prijedlogu Službe, izvršilo uvid u nalaz i mišljenje Stručnog organa u drugom stepenu broj 1593/03 od 11. novembra 2003. godine, te utvrdilo da je kod apelanta došlo do gubitka radne sposobnosti ( I stepen invalidnosti) zbog bolesti koja je nastala nakon službe u OS RBiH. S obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 1. stav 1. Zakonu o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni list RBiH“, broj 33/95, 27/95 i 17/96, u daljnjem tekstu: Zakon o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju) za priznavanje apelantu prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje.
4. Presudom Kantonalnog suda broj U-439/05 od 28. februara 2008. godine odbijen je apelantova tužba protiv rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I-04/2-41-1631/03 od 10. februara 2004. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja Stručnog organa u drugom stepenu broj 1593/03 od 11. novembra 2003. godine kod apelanta utvrđena I kategorija invalidnosti zbog bolesti („ST. POST INFARCTUM MYOCARD II I DIABETES MELLITUS TIP 2“), koja je nastala 2000. godine, dakle poslije prestanka službe apelanta u OS RBiH (od 8. aprila 1992. godine do 16. decembra 1995. godine). Kantonalni sud je istakao da su navedeni nalaz i mišljenje od 11. novembra 2003. godine dati na osnovu neposrednog pregleda apelanta kao i uvidom u apelantovu medicinsku dokumentaciju, te otpusnog pisma Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo od 22. novembra 2002. godine iz kojeg također proizlazi da je navedena bolest kod apelanta nastupila tokom 2000. godine. Pored toga Kantonalni sud je utvrdio da je po osnovu ranjavanja za vrijeme službe u OS RBiH apelantu na osnovu nalaza i mišljenja Vojne Ljekarske komisije u prvom stepenu broj 09-560-178/97 od 13. maja 1999. godine utvrđen invaliditet od 20% što po mišljenju Kantonalnog suda nije od značaja za sticanje prava u predmetnom postupku.
5. Kantonalni sud je nadalje citirao odredbu člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju, te je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, istakao da je drugostepeni organ pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za priznavanje apelantu navedenog prava jer je nesporno utvrđeno da bolest kod apelanta nije nastupila kao posljedica obavljanja vojne dužnosti u oružanim snagama u smislu odredbe člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantu po osnovu navedenog oboljenja i utvrđene invalidnosti I kategorije, rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Sarajevo broj 1073791256 od 5. avgusta 2003. godine priznato pravo na invalidsku penziju počev od 14. januara 2003. godine. Stoga Kantonalni sud je istakao da sve da u konkretnom slučaju apelant i ispunjava uslove za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, morao bi shodno odredbi člana 8. stav 2. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju izjasniti se kojeg prava želi biti korisnik, budući da po osnovu istog oboljenja ne bi mogao biti korisnik prava po dva osnova.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-0-Uvp-08-000175 od 3. februara 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda broj U-439/05 od 28. februara 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz dokaza u spisu proizlazi da apelant nije zadobio bolest vršeći vojne dužnosti, odnosno gubitak radne sposobnosti za privređivanje nije nastao kao posljedica obavljanja vojne dužnosti. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se nisu stekli uslovi propisani odredbom člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za priznavanje apelantu prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje. U odnosu na apelantov prigovor da u toku postupka nije saslušan u svojstvu stranke, Vrhovni sud je istakao da je činjenično stanje utvrđeno na temelju materijalnih dokaza koje apelant nije osporavao. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelant u toku postupka bio neposredno pregledan i upoznat sa tokom postupka, te je s tim u vezi zaključio da navedeni apelantov prigovor nije osnovan.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da su osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Stim u vezi apelant je istakao da „činjenica da je 2000. godine preživio teški dijafragmalni infarkt koji je ostavio trajne posljedice ni na koji način nije mogao biti razlog da nadležni organi i sudovi izvedu zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi predviđeni članom 1. stav 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i poginulih boraca“. Apelant je također istakao da mu je u toku postupka bilo uskraćeno pravo da se izjasni o bitnim i odlučnim činjenicama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da svoje apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u toku postupka, a o čemu su sudovi u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić