Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1754/10 (J. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1754/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1754/10, rješavajući apelaciju Jozefine Biber, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jozefine Biber podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Už-09-000015 od 11. marta 2010. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-
0-U-07-000077 od 17. februara 2009. godine, rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 11-372-
218/07-AP-480/07-II od 25. oktobra 2007. godine i rješenja Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 11-372-218/07 od 18. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozefina Biber (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat i Brčko Distrikta, podnijela je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-09-000015 od 11. marta 2010. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-U-07-000077 od 17. februara 2009. godine, rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj 11-372-
218/07-AP-480/07-II od 25. oktobra 2007. godine i rješenja Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 11-
372-218/07 od 18. septembra 2007. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 11-372-218/07 od 18. septembra 2007. godine odbijen je zahtjev Mirka Bibera za dodjelu zamjenskog stana za uništeni stan koji je pobliže označen u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je rješenjem Odjeljenja broj 23-367-1/00 od 23. juna 2003. godine, apelanticinom suprugu Mirku Biberu (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Reisa Džemaludina Čauševića broj 54 u Brčkom jer je bio član porodičnog domaćinstva svoga oca Jakova Bibera kao nosioca stanarskog prava natom stanu. Također je utvrđeno da je apelanticin suprug 2. februara 2007. godine podnio Odjeljenju zahtjev broj 86/07 za dodjelu drugog zamjenskog stana budući da je stan na kojem mu je priznato svojstvo nosioca stanarskog prava potpuno uništen. Nadalje, Odjeljenje je obrazložilo da je na osnovu provedenih dokaza (uviđajem na licu mjesta, saslušanjem apelanticinog pokojnog supruga i uvidom u materijalne dokaze u spisu predmeta) utvrđeno da je apelanticin suprug vlasnik i posjednik kuće u „Ivicima“- Brčko, te da u istoj živi sa svojom porodicom jer je uslovna za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Odjeljenje je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dodjelu zamjenskog stana u smislu odredbe člana 17a Zakona o vraćanju napuštene imovine, odnosno da apelanticin suprug ne ispunjava opšti kriterij za utvrđivanje potencijalnih korisnika projekta povratka i rekonstrukcije stambenih jedinica, propisan odredbama člana 22. stav 2. tačka 6. Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim licima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izbjeglicama) da dobije zamjenski stan.
3. Rješenjem Apelacione komisije broj 11-372-218/07-AP-480/07-II od 25. oktobra 2007. godine, odbijena je žalba apelanticinog supruga izjavljena protiv rješenja Odjeljenja. U obrazloženju rješenja Apelaciona komisija je prezentirala utvrđeno činjenično stanje te zaključila da je Odjeljenje pravilno utvrdilo da apelanticin suprug nema pravo na dodjelu drugog zamjenskog stana u smislu odredbe člana 17a Zakona o vraćanju napuštene imovine jer ne ispunjava opšti kriterij u smislu odredbe člana 22. stav 2. tačka 6. Zakona o izbjeglicama koji se odnosi na uslov da nema stambenu jedinicu na teritoriji BiH koja je uslovna za stanovanje. Naime, Komisija je istakla da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelanticin psuprug vlasnik i posjednik stambene kuće koja se smatra uslovnom za stanovanje na teritoriji BiH, te je s tim u vezi zaključila da se nisu stekli uslovi za dodjelu drugog stana u smislu odredbe člana 17a Zakona o vraćanju napuštene imovine iako je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na uništenom stanu.
4. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-U-07-000077 od 17. februara 2009. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Už-09-000015 od 11. marta 2010. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanticinog supruga (koji je umro 30.novembra 2007. godine) podnesena protiv rješenja Apelacione komisije. U obrazloženju presude Osnovni sud je prezentirao utvrđeno činjenično stanje, te citirao odredbe člana 17a Zakona o vraćanju napuštene imovine i člana 22. stav 2. tačka 6. Zakona o izbjeglicama. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe te nesporno utvrđenu činjenicu da je prednik apelantice-njen suprug bio vlasnik stambene kuće uslovne za stanovanje u kojoj je i živio sa svojom porodicom, Osnovni sud je zaključio da su drugostepeni i prvostepeni organi uprave pravilno postupili kada su odbili zahtjev za dodjelu drugog stana za uništeni, a budući da je u toku postupka nesporno dokazano da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se udovolji predmetnom zahtjevu.
5. Apelantica, koja je nakon smrti supruga proglašena njegovim zakonskim nasljednikom na nekretninama preciziranim u rješenju o nasljeđivanju smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica u suštini osporava odluke organa uprave i redovnih sudova zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da joj pripada pravo „dodjele drugog zamjenskog stana“ jer je stan na kojem je priznato stanarsko pravo njenom suprugu potpuno srušen, a na istom mjestu je izgrađen „Merkator“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti zahtjev apelanticinog supruga za dodjelu zamjenskog stana za uništeni stan pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o vraćanju napuštene imovine i Zakona o izbjeglicama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić