Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/10 (R. V.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1781/10, rješavajući apelaciju Rajka Vrtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Vrtića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-

000 266 od 26. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 770 od 6. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Vrtić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 266 od 26. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 770 od 6. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio provođenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-07-003 049 od 8. februara 2008. godine (kojim je određeno izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine)" do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1781/10 od 29. juna 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere

3. Presudom Osnovnog suda broj P-160/04 od 24. januara 2006. godine , donesenom po tužbi "UNIS-Valjaonica HVT" AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao protuženog i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja i predaje u posjed, utvrđeno je da je pravno ništav Ugovor o korištenju stana broj 0303-1099/96 od 1. aprila 1996. godine koji je zaključen između apelanta i drugotuženog. Slijedom toga, naloženo je apelantu da oslobodi od lica i stvari stan koji se nalazi u Banjaluci, ulica Banović Strahinje broj 26 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da ga preda u posjed tužitelju kako bi tužitelj mogao slobodno raspolagati predmetnim stanom.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o korištenju stana, koji su zaključili apelant i drugotuženi, po sili zakona prestao da važi, a da odluka suda u predmetnom slučaju ima samo dekleratorni karakter, budući da tužitelj ima pravni interes za takvo utvrđenje u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano da nosiocu stanarskog prava koji je stan koristio prije 1. aprila 1992. godine prestaje stanarsko pravo ukoliko do 19. aprila 2000. godine nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je Mirjana Drobac, kao predratni nosilac stanarskog prava, podnijela u zakonskom roku zahtjev za povrat stana, te da joj stoga nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu navedene zakonske odredbe. Takođe, Osnovni sud je naveo da je rješenjem nadležnog upravnog organa od 28. januara 2003. godine Mirjani Drobac vraćen predmetni stan u posjed, te da je od trenutka sačinjavanja i potpisivanja zapisnika o uvođenju u posjed predratnog nosioca stanarskog prava (koji su potpisali apelant i Mirjana Drobac), apelant postao nezakoniti korisnik predmetnog stana. S obzirom da je Mirjana Drobac, nakon što je joj je vraćen predmetni stan u posjed, vratila taj stan tužitelju, a da je apelant nakon toga nastavio da koristi predmetni stan, Osnovni sud je zaključio da tužitelju pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed predmetnog stana shodno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-06-000 770 od 6. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant postao bespravni korisnik od trenutka kada je predmetni stan vraćen u posjed predratnom nosiocu stanarskog prava. Budući da je predratni nosilac stanarskog prava, nakon što je uvedena u posjed predmetnog stana, taj stan vratila tužitelju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan da traži predaju u posjed stana od apelanta shodno odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Okružni sud je naveo da na pravilnost pobijane odluke nisu od uticaja apelantove tvrdnje da se radilo o fiktivnoj primopredaji stana i da je nakon toga nastavio da koristi predmetni stan uz saglasnost predratnog nosioca stanarskog prava. Naime, Okružni sud je obrazložio da apelant, nakon sačinjavanja zapisnika o primopredaji stana, nije imao nikakvog pravnog osnova za daljnje korištenje predmetnog stana.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 266 od 26. marta 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nadležnim upravnim organima utvrđeno da je Mirjana Drobac 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se predmetni stan vraća u posjed. Vrhovni sud je istakao da je samim tim apelantu prestalo pravo privremenog korištenja, te da je dužan da se iseli iz predmetnog stana u smislu odredaba člana 21. stav 1. tač. 4. i 5. Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine, te da je stoga ništav jer je protivan prinudnim propisima u smislu odredbi člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene. S obzirom da je predratni nosilac stanarskog prava zapisnikom o primopredaji broj 36/03 od 29. januara 2003. godine predala predmetni stan tužitelju (jer je trajno riješila stambeno pitanje), Vrhovni sud je naveo da tužitelj ima pravo da u predmetnom postupku traži iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da okolnost da predratni nosilac stanarskog prava nije tražila predaju stana za sebe, već je predmetni stan vratila tužitelju, koji je zatim kao davalac stana na korištenje podnio tužbu radi predaje u posjed tog stana, ne utiče na zakonitost i pravilnost nižestepenih presuda. Naime, Vrhovni sud je ukazao da nije nezakonit pravni posao kojim nosilac stanarskog prava vraća ranije dodjeljeni stan davaocu tog stana na korištenje, pogotovo što je Mirjani Drobac očigledno uz pomoć tužitelja (kod kojeg je zaposlen njen suprug) na drugi odgovarajući način riješeno stambeno pitanje. Vrhovni sud je naveo da je, prema tome, tužitelj na zakonit način stekao pravo da od apelanta traži predaju predmetnog stana kako bio taj stan mogao dodijeliti nekome od svojih radnika. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 12. februara 2004. godine, što znači da je podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 30. stav 7. u vezi sa stavom 2. Zakona o stambenim odnosima.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili činjenicu da li je Mirjana Drobac bila nosilac stanarskog prava u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed, kao i u trenutku kada joj je vraćen predmetni stan u posjed. Apelant smatra da je Mirjani Drobac stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo po sili zakona prije nego što joj je formalno taj stan vraćen u posjed. Naime, apelant navodi da je Mirjana Drobac član porodičnog domaćinstva svog supruga kao nosioca stanarskog prava na drugom stanu, što znači da je stekla stanarsko pravo na tom drugom stanu, te da stoga ne može biti istovremeno i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbi člana 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/10 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio