Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/12 (G. S.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1927/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1927/12, rješavajući apelaciju Gorana Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Sarića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008793 12 Krž od 24. aprila 2012. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kv2 od 2. aprila 2012. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Sarića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008793 12 Krž od 24. aprila 2012. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K00 8793 12 Kv2 od 2. aprila 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 21. maja 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 008793 12 Krž od 24. aprila 2012. godine i S1 1 K00 8793 12 Kv2 od 2. aprila 2012. godine.

2. Vanraspravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vanraspravno vijeće) je, u okviru kontrole opravdanosti mjere pritvora prema apelantu, donijelo Rješenje broj S1 1 K00 8793 12 Kv2 od 2. aprila 2012. godine, kojim je utvrdilo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). U obrazloženju rješenja je navedeno da se potvrđenom optužnicom Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) od 26. januara 2012. godine, apelant tereti da je kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata, u periodu od juna 1992. godine pa do kraja te godine, učestvovao u radnjama prisilnog nestanka, zatvaranja, prisilnog preseljenja i ubistava većeg broja civilnog bošnjačkog stanovništva sarajevske općine Centar. Navedeno je da je Rješenjem Suda BiH broj S 1 1 K 008793 12 Kro od 1. februara 2012. godine, nakon potvrđivanja optužnice, prema apelantu produžen pritvor, iz razloga propisanih članom 132. stav 1 tačka b). ZKP BiH, te je određeno da pritvor po tom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 2. februara 2015. godine ili do drugačije odluke Suda BiH. S obzirom na odredbe člana 137. stav 1. ZKP BiH, navedeno je da je vanraspravno vijeće, po proteku dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, izvršilo kontrolu opravdanosti određenog pritvora i provjeru da li još uvijek postoje razlozi koji takvu mjeru čine opravdanom. Navedeno je da je u predmetnom postupku data mogućnost apelantu i Tužiteljstvu te apelantovom braniocu da se izjasne u pogledu opravdanosti daljnjeg trajanja mjere pritvora.

3. Vanraspravno vijeće je istaklo da je Sud BiH već ranije, u rješenjima o određivanju i produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, kao i u ranijim rješenjima vanraspravnog vijeća, utvrdio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji mogućnost apelantovog utjecaja na svjedoke te da je samim tim ispunjen poseban uvjet za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru. Osim toga, navedeno je da je dotadašnja praksa Suda BiH, izražena kroz brojne sudske odluke, izgradila je pravno stanovište da opasnost od uticaja na svjedoke u određenim slučajevima postoji i kada nije decidno utvrđeno da je izvršen neposredan uticaj na svjedoke od strane osumnjičenih/optuženih. S tim u vezi, citiran je relevantan dio i iz odluke Ustavnog suda broj 6/08 od 13. maja 2008. godine. Također, navedeno je da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora cijenjena činjenica da apelant ima čin generala sa visokim ugledom u vojnim i policijskim krugovima, pa bi to svojstvo mogao iskoristiti i s lakoćom stupiti u kontakt sa saučesnicima i svjedocima, od kojih je nekima u inkriminiranom periodu bio nadređen i čiji identitet mu je zasigurno poznat, te izvršiti uticaj na njih i na taj način ometati krivični postupak. Vanraspravno vijeće je istaklo da ova okolnost sama po sebi nema karakter naročite okolnosti koja bi opravdavala produženje odnosno ostajanje na snazi mjere pritvora, međutim, kako je dalje navedeno, ona je cijenjena u kontekstu svih drugih činjenica prisutnih u predmetu, odnosno u kontekstu težine krivičnog djela, zaprijećene kazne dugotrajnog zatvora, te faze postupka u kojoj se predmet nalazi i potrebe da se omogući nesmetano vođenje postupka. Naime, navedeno je da je apelant svjestan težine krivičnog djela zločini protiv čovječnosti kao jednog od najtežih krivičnih djela, i visine zapriječene krivičnopravne sankcije koja može predstavljati jak motiv u pravcu uticaja na svjedoke ili saučesnike. Naglašeno je da je u predmetu protiv apelanta predložen veliki broj svjedoka (prevashodno oštećenih), čiji je identitet apelant saznao nakon podizanja optužnice protiv njega te čije ispitivanje na glavnom pretresu tek slijedi. Stoga je, prema stavu vanraspravnog vijeća, neophodno tim svjedocima obezbijediti da iskaze daju slobodno, bez straha po svoju ili sigurnost članova njihove porodice, neovisno od toga što su toku istrage već saslušani. Nadalje, vanraspravno vijeće je istaklo da je u konkretnom slučaju razmatralo i mogućnost primjene blažih mjera kojima bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka u trenutnoj fazi krivičnog postupka, od mjere pritvora te da je zaključilo da niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, nije adekvatna.

4. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 008793 12 Krž od 24. aprila 2012. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja tog suda broj S1 1 K00 8793 12 Kv2 od 2. aprila 2012. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, vanraspravno vijeće, ispravno utvrdilo da postoje okolnosti, koje posmatrane zajedno, ukazuju na bojazan od ometanja postupka, utjecajem na svjedoke ili saučesnike. Naglašeno je da je potpuno neosnovana tvrdnja apelanta da je ključni osnov za određivanje pritvora sama težina optužbi, jer takav zaključak ne proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja, čak ni posredno. Naime, prema stavu Suda BiH, u pobijanom rješenju je osnovano ukazano na težinu optužbi sa kojima se apelant suočava, kao na samo jednu od niza okolnosti, koje su vanraspravno vijeće uvjerile u opravdanost daljnje primjene, a ne određivanja pritvora, kako to apelant navodi. Navedeno je da je vanraspravno vijeće argumentovano, dovodeći u vezu sve okolnosti koje su karakteristične za ovaj predmet, kako subjektivne tako i one objektivne, pravilno ocijenilo značaj svake od njih i utvrdilo da postoji bojazan od apelantovog ometanja postupka. I prema stavu Suda BiH, ispravno je cijenjena činjenica da je apelant zauzimao visok položaj i ugled u policijskim i vojnim krugovima, koju odbrana u žalbi posmatra izolovano, samu za sebe, bez dovođenja u vezu sa ostalim okolnostima koje su naznačene u pobijanom rješenju. Međutim, kako je navedeno, nesporna je činjenica da je apelant imao čin generala, odnosno zauzimao visok položaj u vojnim i policijskim strukturama, koji za sobom vuče visok ugled i utjecaj, te da se mnoga, kako je navedeno, njemu podređena lica, javljaju kao svjedoci u ovom predmetu. Navedeno je da je, bez obzira na činjenicu da je apelant penzionisan 2000. godine, ugled i utjecaj koji je imao nad njemu podređenim licima, kao i saznanje koja su to lica, omogućio apelantu da lakše stupa u kontakt sa njima te na njih utiče u cilju prilagođavanja iskaza na glavnom pretresu i umanjenju vlastite uloge u inkriminisanim radnjama.

5. Nadalje, Sud BiH je istakao, da je u vezi sa navodima apelantove odbrane da ne postoji osnov za „produženje“ pritvora, jer su prikupljeni svi potrebni dokazi, imao u vidu odredbe člana 281. stav 1. ZKP BiH, prema kojoj se presuda zasniva isključivo na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Stoga, kako je navedeno u rješenju, sama činjenica da je istraga kompletirana, odnosno da je uslijedilo podizanje optužnice ne znači da su svi potrebni dokazi obezbijeđeni, odnosno da je prestala postojati bojazan od ometanja postupka. Navedeno je da tek slijedi faza postupka u kojoj svjedoci trebaju iznijeti svoja saznanja pred pretresnim vijećem Suda BiH i neophodno je obezbijediti da svi iskaze daju bez straha i pritisaka.

6. Ustavni sud konstatuje da je na web stranici Suda BiH (vidi: www.sudbih.gov.ba) 19. novembra 2012. godine, objavljeno da je Sud BiH 16. novembra 2012. godine, donio rješenje kojim je apelantu ukinut pritvor i određene mjere zabrane.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ističe da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešnog tumačenja odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH i prakse Ustavnog suda izražene u odluci broj AP 6/08. Navodi da ne postoji niti jedna konkretna okolnost koja bi opravdavala njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru, kako se to proizvoljno i nezakonito tvrdi u osporenim rješenjima, te činjenica da se iz ovih razloga i dalje zadržava u pritvoru predstavlja kršenje njegovih ljudskih prava garantiranih članom 5. Evropske konvencije. Navodi da u dotadašnjem toku predmetnog postupka, isti nije ničim ometao, te da prema odredbama člana 123. stav 1. ZKP BiH, postoje i druge mjere kojima se obezbjeđuje neometan tok postupka. Osim toga, ističe da se u pobijanom rješenju ne daje ni jedan valjan razlog za zaključak da mjere zabrane u konkretnom slučaju ne bi obezbjedile daljnje nesmetano vođenje postupka protiv njega. Smatra da mu je zbog nedostatka obrazloženja, kako u pogledu razloga za dalje zadržavanje u pritvoru, tako i u pogledu neprimjenljivosti mjera zabrane, prekršeno pravo na pravično suđenja. Apelant je zatražio i da mu se dosudi „odšteta u pravičnom iznosu“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju rješenja o produženju pritvora koje je donio Sud BiH, 2. februara 2012. godine, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

12. U konkretnom slučaju, apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu protiv njega, 26. januara 2012. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant međutim osporava postojanje posebnog uvjeta za egzistiranje mjere pritvora navodeći da Sud BiH u odluci o kontroli pritvora nije pravilno utvrdio postojanje razloga za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru, a koji su predviđeni odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BIH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon potvrđivanja optužnice, Rješenjem broj S 1 1 K 008793 Kro od 1. februara 2012. godine, apelantu produžio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 2. februara 2015. godine, iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Nadalje da su potom osporena rješenja, donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora u skladu s članom 137. stav 1. ZKP BiH.

13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji mogućnost apelantovog utjecaja na svjedoke i saučesnike i da je samim tim ispunjen poseban uvjet za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru. Nadalje da je odredbom člana 132. stav 1. tačka b) propisano da se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». Obrazlažući rješenje o opravdanosti zadržavanja apelanta u pritvoru, zbog razloga iz citirane odredbe, Sud BiH je naveo da je utvrdio da postoje «naročite okolnosti» koje ukazuju da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke ili saučesnike. Ustavni sud zapaža da je u tom kontekstu Sud BiH istakao da je za ispunjenje razloga iz navedenog člana, dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost uticaja na svjedoke bez obzira da li je pokušao da to učini ili ne. Također je Sud BiH obrazložio činjenicu da, s obzirom na krivično djelo za koje se apelant tereti, opasnost od negativnog uticaja na dokazni postupak postoji bez obzira što su svjedoci u istrazi saslušani jer će dokazna snaga njihovog svjedočenja biti ostvarena u punom obimu tek nakon što daju svoj iskaz pred pretresnim vijećem. Ustavni sud, također,primjećuje da je Sud BiH istakao da apelant nije u pritvoru samo zbog težine optužbi, kako to tvrdi apelant, već da je ta okolnost cijenjena u kontekstu drugih okolnosti predmeta tj. subjektivnih okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti uticanja na svjedoke. S tim u vezi, Sud BiH je naveo i činjenicu da apelant ima čin generala sa visokim ugledom u vojnim i policijskim krugovima pa bi to svojstvo mogao iskoristiti i sa lakoćom stupiti u kontakt sa saučesnicima, svjedocima od kojih je nekima u inkriminisanom periodu bio nadređeni i čiji mu je identitet zasigurno poznat te izvršiti uticaj na iste i tako ometati krivični postupak.S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Suda BiH da navedene okolnosti predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da apelant ima jak motiv da utiče na tok krivičnog postupka uticajem na svjedoke i saučesnike što čini ispunjenim zakonske uslove iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH a time i opravdanim dalje održavanje mjere pritvora na snazi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da i dalje postoje uvjeti za zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu apelanta kao pojedinca.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da Sud BiH nije relevantne odredbe ZKP BiH proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH razmatrao i mogućnost izricanja blažih mjera prema apelantu, kojim bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupak u toj fazi, te da je obrazložio čega nisu ispunjeni uvjeti za njihovo izricanje.

15. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost apelacije

16. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosudi „odšteta u pravičnom iznosu“, u skladu s članom 76. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je neosnovan jer u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovih ustavnih prava, što je, u skladu s navedenom odredbom, uvjet da naknada bude dosuđena.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/12 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio