Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/10 (M. H.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1987/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1987/10, rješavajući apelaciju Mensura Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 001492 10 Kž 4 od 3. marta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 001492 09 K od 6.
novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mensur Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 25. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 001492 10 Kž 4 od 3. marta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 001492 09 K od 6. novembra 2009. godine. Apelant je, 27. septembra 2010. godine, dopunio apelaciju.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 001492 09 K od 6. novembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 001492 10 Kž 4 od 3. marta 2010. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), čije su radnje izvršenja detaljno opisane u izreci te presude, pa mu je sud, uz primjenu čl. 42., 43. i 49. KZ FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, od 11. februara 2009. godine pa nadalje. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu detaljne analize svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, nesporno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od 1. do 8. septembra 2008. godine u više navrata udarao svoju nevjenčanu suprugu Jasminu Baničević (u daljnjem tekstu: oštećena) stisnutim pesnicama kao i tvrdim koštanim dijelovima otvorenog dlana šake ruke u predio glave, a nogama tzv. šutiranjem, u predio trbuha i grudnog koša, pa je usljed tih udaraca u predjelu glave oštećena zadobila ozljede pobliže opisane u izreci presude te oštećenje za po život važnih centara u mozgu koje su prouzrokovale njenu smrt. Kantonalni sud je istakao da je u cilju utvrđivanja uzroka smrti oštećene, u dokaznom postupku saslušan vještak Prof. dr. Zdenko Cihlarž, ljekar specijalista za sudsku medicinu i patologiju (u daljnjem tekstu: vještak optužbe) koji je obavio autopsiju mrtvog tijela oštećene, te proveo vještačenje mehanizma povređivanja oštećene, te da je u dokaze uvršten zapisnik o izvršenom pregledu i obdukciji mrtvog tijela oštećene kao i fotodokumentacija vanjskog i unutrašnjeg pregleda njenog mrtvog tijela, sačinjena u Komemorativnom centru u Tuzli, te njegov pisani nalaz i mišljenje od 11. januara 2009. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je ovaj vještak na glavnom pretresu naveo da je ustanovio da je smrt oštećene nasilna i neposredno nastupila usljed oštećenja za po život važnih centara u mozgu, te je njegovo izlaganje detaljno navedeno na str. 11 do 14 presude.
4. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je, na prijedlog odbrane, provedeno i drugo vještačenje uzroka smrti oštećene, putem vještaka sudske medicine Mr. med. sc dr. Tučo Vede specijaliste sudske medicine i Doc. dr. Haruna Brkića, specijaliste neurohirurga (u daljnjem tekstu: vještaci odbrane). Navedeno je da su ovi vještaci izložili svoj nalaz i mišljenje na glavnom pretresu od 14. avgusta 2009. godine, kojom prilikom su ostali kod zaključka da je smrt oštećene nastupila usljed oštećenja funkcija vitalnih moždanih centara. Navedeno je da su ovi vještaci, između ostalog, istakli da se ne može sa sigurnošću isključiti mogućnost da su neke od ozljeda u predjelu lica oštećene mogle nastati i priliko pada - udarom od neki tupo tvrdi mehanički predmet, te da su istakli da se sa sigurnošću ne može razgraničiti u kojoj mjeri su ozljede u predjelu lica oštećene nastale udarcima stisnutom šakom i prilikom pada doprinijele nastanku promjena u moždanom tkivu a samim tim uticati na neposredni uzrok smrti.
5. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je na glavnom pretresu (15. juna 2009. godine) izvršeno suočenje vještaka optužbe i odbrane, te je, u obrazloženju presude, detaljno opisano izlaganje sva tri vještaka te je navedeno zašto je Kantonalni sud zaključio da su sporne činjenice na jasan i nedvosmislen način utvrđene, te zašto je, kao vjerodostojan dokaz, prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka optužbe. Naime, Kantonalni sud je naveo da je vještak optužbe svoj nalaz i mišljenje dao objektivno u skladu sa vještinom i pravilima struke, a imajući u vidu da je ovaj vještak pored provedenog vještačenja izvršio i obdukciju mrtvog tijela oštećene o čemu je sačinio zapisnik, a MUP TK fotodokumentaciju, njegovu stručnost i 37 - godišnje iskustvo, Kantonalni sud je poklonio vjeru njegovom nalazi i mišljenju. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je iz navedenih razloga odbio prijedlog odbrane za provođenje novog vještačenja o uzrocima smrti oštećene.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je Kantonalni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke. Istaknuto je da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je Kantonalni sud odlučne činjenice u vezi predmetnog krivičnog djela, odnosno krivnje apelanta utvrdio na osnovu iskaza 10 poimenično navedenih svjedoka, zatim djelomično i na osnovu iskaza još tri svjedokinje, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i vještaka optužbe, te medicinske dokumentacije i foto dokumentacije za oštećenu. Stoga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim navod apelanta kako je Kantonalni sud činjenično stanje navedeno u presudi utvrdio isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka optužbe. Navedeno je da je Kantonalni sud dao jasne i ubjedljive razloge, koje kao osnovane u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, zbog kojih je kao vjerodostojne prihvatio iskaze šest poimenično navedenih svjedoka, koji su opisali nasilno ponašanje apelanta prema oštećenoj, koje datira još od početka njihovog zajedničkog života.
7. Također, Vrhovni sud je istakao da su, po njegovoj ocjeni, apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja vještaka optužbe, potpuno neosnovani. U vezi s tim je navedeno je da su se sva tri vještaka složila da je smrt oštećene nasilna i da je neposredno nastupila usljed oštećenja za po život važnih centara u mozgu. Stoga je Vrhovni sud naveo da su sva sporna pitanja o uzroku smrti oštećene potpuno rasvijetljena, pa da je pravilno postupio Kantonalni sud kada je, kao neosnovan, odbio prijedlog apelanta za novim vještačenjem, kako je to obrazloženo na strani 17 pobijane presude, koje razloge u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom krivičnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno na njegovu štetu. Ističe da su u predmetnom postupku tri vještaka dala svoje nalaze i mišljenja koji su u određenoj mjeri kontradiktorni, i da je u vezi s tim „pogrešno prihvaćen, kao vjerodostojan nalaz i mišljenje jednog vještaka“. Naime apelant, između ostalog tvrdi da su vještaci odbrane „ostavili otvorenu mogućnost da se sa sigurnošću ne može isključiti mogućnost da su neke od ozljeda na licu oštećene nastale i prilikom pada“ te da je on stoga predlagao „da svoj nalaz i mišljenje uradi još jedan vještak“, koji prijedlog je sud odbio. Također, apelant ističe da u konkretnom slučaju nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek jer je njegova žalba isticala okolnosti i činjenice zbog kojih ju je trebalo usvojiti i na taj način otvoriti mogućnost primjeni prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i ponoviti suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer sud nije prihvatio njegov prijedlog da se ponovno (po treći put) provede vještačenje putem vještaka za sudsku medicinu o uzrocima smrti oštećene. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova da procijene da li je, između ostalog, izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, osiguravajući pri tome da, saglasno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, jedna stranka u postupku nema prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH broj 42/05, tačka 24).
13. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima mogao ravnopravno suprotstaviti argumentima optužbe. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je odbio prijedlog apelanta za novo vještačenje putem vještaka sudske medicine o uzrocima smrti oštećene, budući da je na te okolnosti u dva navrata već provedeno vještačenje i to kako od strane vještaka optužbe tako i od strane vještaka kojeg je predložila apelantova odbrana i da je čak, na glavnom pretresu održanom 15. juna 2009. godine, izvršeno suočenje vještaka kako bi se razjasnili njihovi nalazi i mišljenja. Također, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, sudovi u svojim odlukama jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka optužbe o uzrocima smrti oštećene, pa se ne može zaključiti da je postupak na bilo koji način proveden na štetu apelanta u procesnom smislu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom iz člana 6. Evropske konvencije na bilo koji način prekršen na njegovu štetu, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Apelant smatra da mu je povrijeđen i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su uticala na nezakonit slučaj. Međutim Ustavni sud smatra, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i prethodna razmatranja, da se apelantov predmet ne može dovesti u vezu sa garancijama iz člana 4. stav 2 Protokola 7, budući da konkretni predmet ne pokreće pitanje obnove postupka zbog „novih ili novootkrivenih činjenica“ niti je utvrđeno da je u „ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod“ kako je to propisano navedenim članom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava garantiranih navedenim odredbama također očigledno (prima facie) neosnovani
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić