Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1990/10 ("Delta" d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1990/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1990/10, rješavajući apelaciju "Delte" d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Delte" d.o.o. Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001 536 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-07-000 320 od 9. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Ps-05-000 217 od 3. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Delta" d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001 536 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-07-000 320 od 9. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Ps-05-
000 217 od 3. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-Ps-05-000 217 od 3. avgusta 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se u njegovu korist utvrdi pravo preče kupovine na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude, te da se poništi Zaključak Općinskog suda u Visokom broj Ip-70/04 od 28. decembra 2004. godine kojim su predmetne nekretnine koje su bile vlasništvo prvotuženog "Metal građa" d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) prodate drugotuženom "IGM" d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) za cijenu od 201.266,22 KM, kao i da se obaveže prvotuženi da predmetne nekretnine proda apelantu po istoj kupoprodajnoj cijeni, a drugotuženi da trpi da se u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva u korist apelanta, s tim da je drugotuženi ovlašten da po pravosnažnosti presude primi kupoprodajnu cijenu koju je isplatio prvotuženom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je sporne poslovne prostorije, koje su predmet tužbenog zahtjeva, stekao na način propisan odredbama člana 23. u vezi sa članom 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojima je propisano, između ostalog, da se pravo vlasništva stiče na osnovu pravnog posla, odnosno da se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige, što podrazumijeva ovjeru potpisa pred sudom i zakonito potpisan pravni posao).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Pž-07-000 320 od 9. jula 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prihvatajući odlučenje prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, zaključio da apelant ne ispunjava uslove da mu se prizna pravo preče kupovine u smislu odredaba člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti, te da iz tih razloga njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001 536 od 25. februara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelant i prvotuženi zaključili Ugovor o zakupu predmetnih nekretnina od 2. decembra 2002. godine, te da je članom 9. predmetnog ugovora određeno da će u slučaju prodaje predmetnih nekretnina apelant kao zakupac imati pravo preče kupovine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su na osnovu Zaključka Općinskog suda u Visokom broj Ip-70/04 od 28. decembra 2004. godine predmetne nekretnine prodate drugotuženom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda (koja među strankama i nisu sporna), a posebno činjenicu da su apelant i prvotuženi 2. decembra 2002. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnih nekretnina, a da su predmetne nekretnine 28. decembra 2004. godine prodate drugotuženom, pravilno zaključio da apelant ne ispunjava uslove da mu se prizna pravo preče kupovine u smislu odredaba člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti (kojima je propisano da to pravo ima zakupac koji nekretnine koristi najmanje pet godina). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, polazeći od utvrđene činjenice da apelantovo ugovoreno pravo preče kupovine nije bilo upisano u zemljišne knjige u vrijeme prodaje predmetnih nekretnina, pravilno zaključio da osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva ne proizlazi ni iz odredaba člana 83. Zakona o izvršnom postupku, niti iz odredaba člana 530. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi bili dužni primijeniti odredbe člana 36. Zakona o prometu nepokretnosti kojima je regulisano pravo na sudsku zaštitu u slučaju povrede prava preče kupovine. Apelant navodi da je u toku prvostepenog postupka predlagao izvođenje dokaza u pravcu utvrđivanja činjenice da nije obaviješten od strane prvotuženog o prodaji predmetnih nekretnina. Takođe, apelant navodi da je u toku prvostepenog postupka prilagao na uvid zemljišno-knjižni izvadak, koji dokaz je sud odbio da cijeni, iz kojeg je vidljivo da je u teretnom listu bila upisana zabilježba spora na predmetnim nekretninama na osnovu tužbe podnesene Općinskom sudu pod brojem Ps-217/05 od 11. aprila 2005. godine. Apelant nije posebno obrazložio navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke nadležnih organa u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pozvao na odredbe čl. 23. u vezi sa članom 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dok su drugostepeni sud i revizioni sud, prihvatajući da je pravilno odlučenje prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, svoje odluke zasnovali na odredbama člana 32. Zakona o prometu nepokrenosti, te na odredbama člana 83. Zakona o izvršnom postupku i člana 530. Zakona o obligacionim odnosima. Dovodeći u vezu odlučenje redovnih sudova sa relevantnim zakonskim odredbama, na koje su se pozvali drugostepeni sud i revizioni sud, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić