Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1991/10 (S. M.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1991/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1991/10, rješavajući apelaciju Save Matijevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Matijevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002289 od 4. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 237 od 11.
decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P- 801/00 od 4. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Matijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koga zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 26. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-002289 od 4. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 237 od 11. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-801/00 od 4. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-801/00 od 4. januara 2008. godine, donesenoj u postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog Rame Ramića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavosti ugovora i protivtužbi tuženog protiv apelanta, radi isplate, apelant je obavezan da tuženom, na ime izvršne adaptacije stambenog objekta kao i adaptacije i rekonstrukcije pomoćnog objekta, isplati ukupan iznos od 16.880,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. januara 2008. godine, pa do isplate, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Sa preostalim dijelom zahtjeva kojim je tuženi tražio da se apelant obaveže da mu na ime izvršene adaptacije stambenog objekta isplati preko dosuđenog iznosa, a u iznosu od 3.156,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. januara 2008. godine tuženi je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari 9. maja 2003. godine donio djelimičnu presudu, kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. jula 1999. godine i ovjeren u Osnovnom sudu Novi Grad 21. jula 1999. godine OV-408799 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), a kojim je tuženi postao suvlasnik na nekretninama upisanim u p.l. br. 97 k.o. Zlopoljac, u djelu od 7/120, (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) te je istom presudom obavezan tuženi da apelantu preda u posjed sporne nekretine. Sud je navedenom presudom odredio i privremenu mjeru kojom je zabranjeno tuženom da vrši bilo kakve radove bilo koje vrste na navedenim nekretinama. Nadalje, u konkretnom parničnom postupku Općinski sud je proveo mnogobrojne dokaze koji su obuhvatali saslušanje parničnih stranaka, saslušanje drugih svjedoka, vještačenje, uvid u dokumentaciju i dr. koje je sud cijenio pojedinačno i u vezi jedan s drugim i donio odluku kao u dispozivu prvostepene presude. Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tuženog u ukupnom iznosu 16.880,00 KM na način kako je to obrazloženo prvostepenom presudom. KM. U ostalom dijelu u iznosu od 3.156,00 KM tuženi je odbijen jer, po ocjeni Općinskog suda, tuženi nije dokazao da je ovaj iznos uložio u nekretnine apelanta, jer je i sam u svom iskazu tvrdio da je uložio manji iznos nego što je po nalazu vještaka utvrđeno. Naime, tuženi je ulaganjem u nekretnine apelanta uvećao njegovu imovinu odnosno, kako je Općinski sud utvrdio, za apelanta je nastala korist, a za tuženog oštećenje i gubitak, pa je tuženom Općinski sud i dosudio navedeni iznos primjenom odredaba iz čl. 210, 211. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud nije prihvatio prigovor apelanta da tuženi nije savjesno postupio kada je ulagao sredstva u kuću i objekte vlasništvo apelanta. Navedeno je da iz sadržaja spisa koji je prethodio donošenju djelimične presude te iz sadržaja iste presude od 9. maja 2003. godine proističe da je tuženi na temelju spornog ugovora o kupoprodaji od izvršio upis prava suvlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda na spornim nekretninama. U toku postupka je takođe utvrđeno da apelant nije lično potpisao ugovor sa tuženim, već da je do realizacije ugovora došlo prevarnim radnjama Babić Asima, koji se deklarirao kao punomoćnik apelanta. Stoga je Općinski sud i utvrdio ništavim kupoprodajni ugovor nekretnina apelanta. Dalje se navodi da apelant nije dokazao odnosno nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao činjenicu da tuženi nije u dobroj vjeri ulagao sredstva u njegove nekretnine. Sud je u ovom dijelu i prihvatio iskaz saslušanog svjedoka Milanović Rade, koja navodi da je apelant prilikom obilaska kuće upozorio tuženog da ne vrši daljnju adaptaciju, jer je kuća njegovo vlasništvo, ali po ocjeni Općinskog suda to nije od utjecaja za drugačiju odluku suda, jer je tuženi u to vrijeme bio upisan u zemljišnjim knjigama kao formalni vlasnik predmetnih nekretnina. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, jer je vještak u cjelosti postupio po nalogu suda te na temelju svih parametara sačinio nalaz i mišljenje o visini uloženih sredstava, a sam sud je već ranije obrazložio u kom dijelu je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. I konačno, Općinski sud je tuženom odredio i zakonske zatezne kamate, u skladu sa odredbama člana 277. ZOO, počev od dan presuđenja, kada je utvrđena visina dosuđenih sredstava.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 237 od 11. decembra 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud je u predmetnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno. Navedeno je da je među strankama nesporno da je tuženi nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora za koji ugovor je utvrđeno da je ništav adaptirao i izvršio rekonstrukciju predmeta ugovora-kuće i pomoćnih objekata apelanta. Sporno je da li je tuženi prilikom rekonstrukcije i adaptacije postupao savjesno odnosno nesavjesno od čega je ovisio protutužbeni zahtjev. Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, spornim ugovorom tuženi je kupio nekretnine vlasništvo apelanta, predmetni ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Novom Gradu, te jeutvrđeno da je sporni ugovor ništav jer ga nije potpisao apelant niti je ovlastio druga lica da u njegovo ime ugovor mogu potpisati. Dalje se navodi da je tuženi na osnovu spornog izvršio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda. Tuženi je adaptaciju i rekonstrukciju kao i nadogradnju predmeta kupoprodaje vršio u jesen 1999. godine i tokom 2000. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda, u smislu zakonske odredbe iz člana 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), tuženi je bio stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama jer se na osnovu pravnog posla - ugovora o kupoprodaji upisao u javne knjige o nekretninama, a njegova savjesnost sticanja nekretnina je pretpostavljana. Povećavanjem vrijednosti stvari došlo je do povećavanja vrijednosti imovine apelanta, pa se apelant obogatio bez osnova, a tuženi je za uložena sredstva u imovinu apelanta ostao osiromašen. Dakle, po ocjeni Kantonalnog suda, između apelanta i tuženog je nastao obligaciono pravni odnos - stjecanje bez osnova
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002289 od 4. marta 2010. godine revizija apelanta je odbijena. Suprotno tvrdnjama apelanta, Vrhovni sud smatra da povrede postupka na koje apelant ukazuje nisu učinjene od strane drugostepenog suda. Po mišljenju Vrhovnog suda, za svoju odluku odnosno ocjenu žalbenih navoda, Kantonalni sud je dao jasne, potpune i obrazložene razloge, koje je prihvatio i Vrhovni sud a pri tome je izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je stoga ocijenjen neosnovanim prigovor povrede postupka iz člana 209. ZPP-a. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan i prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu činjenično utvrđenje do kog su došli nižestepeni sudovi, kojim je Vrhovni sud vezan, a iz kog proizilazi da je tuženi bio upisan kao zemljišno knjižni vlasnik predmetnih nekretnina, i savjestan posjednik u smislu člana 36. ZVPO, da je ulaganja izvršio u periodu do pokretanja spora kada je prema članu 46. ZVPO-o postao nesavjestan. kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, i Vrhovni sud smatra da tuženom pripada pravo na naknadu za izvršena ulaganja, prema članu 44. ZVPO, u kom smislu su nižestepeni sudovi i odlučili, pa stoga i nema pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu odluke o glavnoj stvari, kako apelant pogrešno tvrdi. Naime, po zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da je tuženi bio savjestan posjednik u smislu naprijed navedenih odredbi ZVPO, te dosljedno tome i pravilno odlučili kada su apelanta i obavezali na naknadu upravo za ona ulaganja, koje ima u vidu član 44. ZVPO.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant posebno ističe da su nižestepeni sudovi, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog, koji je čitavo vrijeme znao i učestvovao sa drugim licima oko falsifikovanja punomoći apelanta, te sačinjavanja nezakonitog tj. ništavog kupoprodajnog ugovora, olako prešli preko te ključne činjenice na koju je čitavo vrijeme ukazivao. Apelant navodi da je odmah u drugoj polovini 1999. godine došao na svoje imanje u Bihać, zatekao tuženog koji je bio kraj mješalice u dvorištu, te započeo sa izvođenjem manjih građevinskih radova, nakon čega ga je upozorio da je on vlasnik svih nekretnina. i da ih nikada nikom nije prodao niti je potpisao punomoć za to. Ukuzuje da je tuženi čitavo vrijeme od 15. jula 1999. godine do 15. oktobra 2008. godine bio nepošteni, nesavjesni i nezakoniti posjednik, pa i vlasnik spornih nekretnina, što je više nego apsurdno i u suprotnosti sa svim opšte poznatim međunarodnim konvencijama koje garantuju vlasniku sva prava na njegovim nekretninama, pravo na povratak izbjeglih i raseljenim lica Dejtonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene savjesnosti tuženog i prava na naknadu uloženih sredstava na ime adaptacije objekta, te u vezi s tim i u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava (čl. 38, 44 i 46. ZVPO i čl. 210., 211. i
214. ZOO) a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu apelantovih ustavnih prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1769/09 od 5. jula 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojoj nema kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene zakonskih odredaba od strane redovnih sudova. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić