Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2056/10 („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2056/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2056/10, rješavajući apelaciju „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001615 od 16. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa ZAK Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
001615 od 16. marta 2010. godine.
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
2482/05 od 28. septembra 2006. godine (stav 1.) odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se apelant obaveže da im za period od 1. januara 2003. godine do 30. juna 2005. godine na ime razlike u platama, zajedno sa mjesečnim razlikama u naknadama za minuli rad, isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, sa kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da se apelant, kao poslodavac, ugovorima o radu, zaključenim sa tužiteljima, članom 4. stav 3. obavezao se da će zaposlenicima platu i naknade iz stava 1.i 2. tog člana isplaćivati mjesečno i prema njegovoj likvidnosti. Tužitelji tokom postupka nisu tvrdili, niti su na te okonosti ponudili dokaze, da je u spornom periodu apelant vršio obračun i isplatu plata tužiteljima, koji nije bio u skladu sa likvidnosti apelanta, kao poslodavca, pa je stoga Općinski sud prihvatio, kao tačne, navode apelanta da je u spornom periodu, zbog teške finansijeske situacije i lošeg poslovanja apelant utvrđivao odlukama visinu plata zaposlenicima, a u skladu sa svojom likvidnošću.
4. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-GŽ-06-001747 od 18. februara 2008. godine usvojena je žalba tužitelja i prvostpena presuda je preinačena na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja koji je odbijen izrekom prvostepene presude i obavezan apelant da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.520,82 KM. Usvajajući tužbeni zahtjev Kantonalni sud je zauzeo pravni stav da teška finansijska situacija ne oslobađa poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plate i drugih primanja koja su propisana Opštim kolektivnim ugovorom. Razlika između isplaćenih plata i plata koje su trebale biti isplaćene u skladu sa zaključenim ugovorima o radu utvrđena je vještačenjem po vještaku finansijeske struke.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001615 od 16. marta 2010. godine odbijena apelantovu revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-06-
001747 od 18. februara 2008. godine. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud zanemario da osnovna plata zaposleniku pripada za slučaj postojanja „normalnih uslova rada, izostankom kojih na strani poslodavca predstoje određena prava u skladu sa odgovarajućim pravilima materijalnog prava“. Vrhovni sud je dalje naveo da je, u konkretnom slučaju, apelant dioničko društvo koje se bavi prevozom i da se na njega primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Upravo odredbom člana 56. stav 2. tog Granskog kolektivnog ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, određen je izuzetak od pravila da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od onog utvrđenog tim kolektivnim ugovorom, odnosno propisana je mogućnost poslodavca da izvrši korekciju ukupne mase sredstava u skladu sa mogućnostima i poslovnim rezultatima ako poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka koje imaju karakter uvećanja ličnih primanja predviđenih tim kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je ukazao da je ta odredba „našla svog odraza i u odredbama člana 34. stav 5. Pravilnika o radu [apelanta] iz 2002. godine, konkretizovanjem da u tim slučajevima poslodavac vrši korigovanje vrijednosti boda utvrđeno u stavu 3. ovog člana do iznosa kojim se osigurava isplata plaća prema raspoloživoj ukupnoj masi sredstava.“.
6. Međutim, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, da bi se mogla primijeniti odredba člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, apelant je, kao poslodavac, morao dokazati da su bili ispunjeni uslovi za primjenu te odredbe, tj. da su isplaćeni iznosi plata i naknada iz radnog odnosa predstavljali maksimalne iznose koje je apelant mogao isplatiti u skladu sa svojim mogućnostima. Ovo je, kako je Vrhovni sud naveo, i zaključak Građanskog odjeljenja tog suda od 14. decembra 2009. godine. U konkretnoj pravnoj stvari, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant nije dokazao da su postojali uslovi za primjenu navedene odredbe, pa je stoga zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji su isplatu tražili pozivajući se na zaključene ugovore o radu.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to zbog, kako je naveo, arbitrarne primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da je teška finansijaska situacija i loše poslovanje apelanta u utuženom periodu nesporna činjenica, te da to proizlazi iz svih drugih predmeta koji se vode između apelant i njegovih zaposlenika pred Općinskim i Kantonalnim sudom u Tuzli. Apelant se poziva i na drugu odluku Vrhovnog suda od 5. maja 2009. godine, kojom je revizija uvažena „iz razloga na koje ukazuje i ova apelacija, tj. da je apelant poslovao sa gubitkom i da je osnovano primjenjivao odredbe čl. 56. st.
2. Granskog kolektivnog ugovora“ i čl. 34. st. 5. Pravilnika o radu“. Apelant smatra da je na ovaj način prekršen i princip pravne sigurnosti, a u prilogu je dostavio i druge odluke Kantonalnog suda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je da li je prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i poziva se na različitu praksu sudova, te ističe da je u konkretnom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud, krećući se u okvirima svoje revizijske nadležnosti u kojoj se ne može baviti utvrđenim činjeničnim stanjem, ukazao na pogrešan pravni stav Kantonalnog suda, ali je apelantovu reviziju odbio zato što apelant nije dokazao da su postojali uslovi za primjenu odredbe člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, odnosno da u spornom periodu nije bio likvidan. Osim toga, apelant ni ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da u postupku izvodi sve potrebne dokaze. U takvim okolnostima, kada je u sličnim predmetima činjenično stanje različito utvrđeno, a nema ništa što ukazuje da je apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo, on ne može uspjeti sa tvrdnjom da je različitom primjenom materijalnog prava u drugim predmetima prekršen princip vladavine prava koji je temelj prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, . Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić