Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2063/10 (A. A.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2063/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2063/10, rješavajući apelaciju Angeline Aćamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Aćamović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 410 od 3. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Angelina Aćamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 28. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 410 od 3. marta 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-323/04 od 11. juna 2007. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje Republike Srpske, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) o prestanku radnog odnosa apelantici broj 01-1798/03 od 31. decembra 2003. godine, kao i Rješenje tužene broj 01-663/04 od 19. aprila 2004. godine, slijedom čega je naloženo tuženoj da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Obavezana je tužena da apelantici isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 1. maja 2004. do 31. decembra 2006. godine u ukupnom iznosu od 16.514,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom (za period od 23. juna 2004. do 31. januara 2007. godine) u iznosu od 2.872,01 KM (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom fondu na ime apelantice za period od 1. januara 2004. godine pa do vraćanja na posao (stav III izreke presude).

3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 508 od 13. novembra 2007. godine kojom je žalbu tužene djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu stava II izreke presude (tj. u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati) tako što je obavezao tuženu da apelantici na iznos glavnog duga isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 1. februara 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 410 od 3. marta 2010. godine kojom je reviziju tužene uvažio, pa je obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica 3. marta 2004. godine podnijela tužbu prvostepenom sudu protiv tužene sa zahtjevom da se obaveže tužena da joj isplati naknadu plata za period otkaznog roka u trajanju od tri mjeseca počev od 8. januara do 8. aprila 2004. godine, da joj isplati otpremninu i regres, te da dostavi popunjene obrasce M-4 nadležnom fondu za sav radni staž kod tužene. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužena, postupajući po apelantičinom prigovoru, donijela rješenje od 19. aprila 2004. godine kojim je apelantici priznala pravo na otpremninu u iznosu od 2.709,60 KM, te utvrdila naknadu plate na ime otkaznog roka u trajanju od četiri mjeseca u iznosu od 1.806,40 KM. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je apelantica u podnesku od 17. maja 2006. godine istakla da joj je tužena priznala pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme trajanja otkaznog roka, te je ujedno postavila tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa, da se naloži tuženoj da je vrati na posao i da joj isplatu naknadu plata i regresa. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 105. stav 1. Zakona o radu (sada odredba člana 118. stav 1. Zakona o radu – prečišćen tekst) kojima je propisano da radnik koja smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da je apelantica saznala za povredu prava iz radnog odnosa, čiju zaštitu traži u predmetnoj parnici, 10. januara 2004. godine (kada joj je dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa), Vrhovni sud je ukazao da je apelantica, u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, bila dužna podnijeti tužbu sudu najkasnije do 10. januara 2005. godine. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelantica tužbom od 3. marta 2004. godine nije tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa, već da je to zatražila tek podneskom od 17. maja 2006. godine, dok je zahtjev za poništenje rješenja od 19. aprila 2004. godine (za koje je saznala u toku 2004. godine) zatražila tek 11. maja 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je predmetna tužba kojom je apelantica tražila zaštitu prava iz radnog odnosa tj. prava na rad i prava koja proizlaze iz nezakonitog prestanka radnog odnosa, podnesena po proteku zakonom propisanog roka od jedne godine od saznanja za učinjenu povredu i da je zato neblagovremena. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica, nepodnošenjem tužbe u zakonom propisanom roku, izgubila i pravo čija se zaštita traži u materijalnopravnom smislu, slijedom čega je i odlučio kao u izreci presude.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i pravo na pravične i povoljne uslove rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 105. Zakona o radu (člana 118. Zakona o radu – prečišćen tekst). Naime, apelantica navodi da je predmetna tužba od 3. marta 2004. godine naslovljena kao "tužba zbog prestanka radnog odnosa", te da iz toga jasno proizlazi da se apelantica obratila sudu zbog povrede prava na rad povodom nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da to jasno proizlazi i iz istorijata predmetne tužbe (ali da zbog pravne neukosti nije u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu tražila poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa apelantičinim navodima da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi zasnivaju na istim koje je apelantica istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2063/10 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio