Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/10 (I. Č.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2069/10, rješavajući apelaciju Ivice Čuture, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Čuture podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002072 09 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-08-000381 od 28. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P.132/05 od 13. juna 2005. godine od 13. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Čutura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Počitelja, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine podnio je 28. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002072 09 Rev od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž- 08-000381 od 28. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.132/05 od 13. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.132/05 od 13. juna 2005. godine poništeno je rješenje tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona-Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 03-6/02-802-1/95 od 4. jula 1995. godine kojim je apelantu prestao radni odnos i tuženi je obavezan da apelantu uspostavi radno-pravni status za period od 15. juna 1995. do 23. decembra 1995. godine, te je naloženo tuženom da apelantu isplati naknadu štete u visini plate koju bi apelant ostvario da mu nije prestao radni odnos kod tuženog u periodu od 15. juna 1995. godine do 25. decembra 1995. godine u iznosu od 1.972,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog obroka plate do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 727, 68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. januara 1998. godine do 31. marta 2001. godine, te isplata plata za taj period.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08-000381 od 28. aprila 2009. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, Presuda Općinskog suda broj P.132/05 od 13. juna 2005. godine je preinačena i to: u stavu 2. izreke u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata tako da ove kamate teku od 25. avgusta 1995. godine kao dana utuženja do isplate, troškovi postupka umjesto u iznosu od 727,68 KM dosuđeni su apelantu u iznosu od 3.724,00 KM, te u stavu 3. izreke (odbijajući dio tužbenog zahtjeva) tako da se tuženi obavezuje da apelantu isplati na ime plate za period od 1. septembra 1998. godine do 31. avgusta 2001. godine iznos od 14.647,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. avgusta 1995. godine kao dana utuženja do isplate. Žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dijelu.
4. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rješenjem HR-HB MUP broj 03-6/2-311-1695 od 5. maja 1995. godine primljen na rad u MUP HR-HB i raspoređen na radno mjesto operativni djelatnik za pozorno patrolnu djelatnost vođa sektora u PS Čapljina, PU Mostar, sa danom 23. januara 1995. godine. Rješenjem HR-HB MUP broj 03-6/2-802-1/95 od 4. jula 1995. godine apelantu je utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 15. juni 1995. godine. Navedeno rješenje je doneseno temeljeme odredbi člana 72. stav 1. Zakona o unutarnjim poslovima HR-HB („Narodni list HR-HB“ broj 15/94).
5. Općinski sud je utvrdio, a što je potvrdio i Kantonalni sud, da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, pa je navedeno rješenje poništio.
6. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu uspostavi radno-pravni status za period od 15. juna 1995. godine do 23. decembra 1995. godine i isplatu naknadu štete u visini plate za taj period, koju bi ostvario da mu nije prestao radni odnos, te naknadu troškova parničnog postupka. Općinski sud je smatrao da je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1998. godine do 31. marta 2001. godine, te naknadu na ime neisplaćenih plata za taje period, iz razloga što je apelant zasnovao radni odnos 23. decembra 1995. godine sa FMO koji je trajao do 1. septembra 1998. godine. Samim zasnivanjem radnog odnosa, koji je dobrovoljne naravi, a koji je trajao nešto više od dvije godine i osam mjeseci, apelant je izgubio pravo da traži od svog ranijeg poslodavca ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa, te naknadu ličnog dohotka.
7. Nasuprot tome, Kantonalni sud je smatrao da apelantu pripada pravo na uspostavu radno pravnog statusa, odnosno isplatu plata i za period nakon prestanka radnog odnosa u FMO tj. od 1. septembra 1998. godine pa do 31. marta 2001. godine, kada je apelant zasnovao radni odnos u DGS, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je istakao da bi apelant radio kod tuženog i u navedenom periodu da mu nije na nezakonit način prestao radni odnos, a činjenica da je u određenom periodu radio u FMO nije, po ocjeni Kantonalnog suda, nije bila od uticaja na gubitak ovog prava, jer se radi o naknadi štete, pa je i apelant, kao oštećeni, bio dužan da preduzme određene radnje da šteta bude manja. Kako je apelant radio u određenom periodu, to je šteta smanjenja za iznos plata koje bi imao i u tom periodu.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 002072 09 Rev od 15. decembra 2009. godine revizija tuženog je djelimično uvažena, Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08-000381 od 28. aprila 2009. godine je preinačena u dijelu koji se odnosi na dosuđeni iznos od 14.647,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 25. avgusta 1995. godine do isplate i troškove parničnog postupka (stav 1. alineja 2. i 3.), tako da je žalba apelanta u tom dijelu odbijena i prvostepena Presuda Općinskog suda broj P.132/05 od 13. juna 2005. godine potvrđena. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi pravilno dosudili apelantu naknadu plate za period od 15. juna 1995. do 23. decembra 1995. godine. Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je osnovan revizioni navod tuženog da apelantu ne pripada iznos od 14.647,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koji se odnosi na isplatu naknadu štete na ime neisplaćene plate za period od 1. septembra 1998. godine do 31. marta 2001. godine, jer je apelantu prvostepenom presudom uspostavljen radnopravni status za period od 15. juna 1995. do 23. decembra 1995. godine, a ne dalje. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je zasnivanjem radnog odnosa kod drugog poslodavca u vremenu od 1. septembra 1998. do 31. marta 2001. godine izgubio pravo da traži od svog ranijeg poslodavca kako uspostavu radno-pravnog statusa tako i isplatu plate ili naknade štete u vidu razlike plate za taj period.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanta vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Općinskog i Vrhovnog suda ističući pravilnost presude Kantonalnog suda i pozivajući se na obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u svojoj presudi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić