Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2174/10 (M. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2174/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2174/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 166 od 18. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 932 od 5. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-08-001 857 od 10. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 166 od 18. marta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 932 od 5. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-08-001 857 od 10. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-08-001 857 od 10. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati naknadu na ime korištenja trosobnog stana koji se nalazi u ulici Carice Milice broj 25, za period od 17. oktobra 1996. do 17. juna 2002. godine, mjesečno po 300,00 KM, te za korištenje jednosobnog stana koji se nalazi u ulici Carice Milice broj 23, za period od 1. jula 1996. do 17. januara 2003. godine, mjesečno po 150,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 932 od 5. decembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 166 od 18. marta 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant vlasnik i posjednik prizemne porodične kuće (trosoban stan) i prizemlja porodične kuće (jednosoban stan), da su rješenjima Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom broj 08-476-1680/95 od 17. oktobra 1996. godine i broj 08-476-6326/96 od 7. februara 1996. godine predmetne nekretnine dodijeljene na korištenje Mirku Ljuboju i Danki Jovičić, te da je u postupku povrata imovine, uskladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), apelant uveden u posjed prizemne porodične kuće 17. juna 2002. godine, a u posjed prizemlja porodične kuće 17. januara 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da su organi tužene bili ovlašteni da, u skladu sa odredbama čl. 6, 11. i 15. Zakona o korištenju napuštene imovine, dodijele na privremeno korišćenje izbjeglicama i raseljenim licima nepokretnosti i pokretne stvari koje su vlasnici, odnosno nosioci prava korišćenja napustili. Stoga, Vrhovni sud je ukazao da je tužena donošenjem rješenja o dodjeli apelantovih nekretnina na privremeno korištenje korisnicima Mirku Ljuboji i Danki Jovičić postupala prema zakonskim propisima, koji su isključivali protivpravnost u njenim radnjama. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su predmetne nekretnine vraćane u posjed apelantu shodno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da apelant nije dokazao da mu je tužena, svojim radnjama ili propuštanjem da preduzme radnje u skladu sa zakonom, nanijela štetu. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je apelant bio dužan da izvede dokaze da je predmetne nekretnine izdavao u zakup, odnosno da dokaže postojanje ugovora o zakupu ili da je zaključenje takvog ugovora bilo izvjesno, te da je stoga zbog nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina pretrpio štetu, što apelant nije učinio.
5. Apelant smatra da mu je je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužena raspolagala njegovom imovinom u označenom vremenskom periodu, te da je stoga dužna da mu naknadi korist upotrebom stanova, koji su njegovo vlasništvo, u korist trećih lica shodno odredbama čl. 210, 217. i 219. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke nadležnih organa u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić