Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2229/12 (Z.Š.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2229/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2229/12, rješavajući apelaciju Z.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 014635 11 Rev od 23. aprila 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 014635 11 Gž od 16. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 014635 09 P od 27. decembra 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 014635 11 Rev od 23. aprila 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 014635 11 Gž od 16. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 014635 09 P od 27. decembra 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 014635 09 P od 27. decembra 2010. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Dragan Šarić (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime apelantičinog izdržavanja doprinosi određeni novčani iznos mjesečno, počev od podnošenja tužbe dok navedena obaveza bude trajala, sve bliže precizirano u izreci presude, te je apelantica oslobođena od plaćanja takse na tužbu i takse na presudu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je bilo nesporno da su apelantica i tuženi bili u braku od 19. decembra 1970. godine do 8. juna 2009. godine, kada je njihov brak razveden presudom Osnovnog suda, te da je još krajem 1994. godine došlo do faktičkog prekida bračne zajednice. Osnovni sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari, osim činjenice da je nezaposlena, apelantica nije sudu pružila nijedan dokaz o ispunjenosti uslova predviđenih odredbom člana 241. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). S tim u vezi, obrazloženo je da u smislu navedene zakonske odredbe, da bi jedan bračni supružnik ostvario pravo na izdržavanje od drugog supružnika, morala su se kumulativne ispuniti dva uslova i to: da nema dovoljno sredstava za život ili da ih iz postojeće imovine ne može ostvarivati, te da je nesposoban za rad ili jeste sposoban za rad, ali se objektivno ocjenjujući ne može zaposliti. Ispunjenost navedenih uslova bračni drug koji traži izdržavanje mora dokazati. Iako je apelantica u svom iskazu navela da nema vlastite imovine, Osnovni sud ih je ocijenio kao paušalne i ničim dokazane, jer apelantica za svoje navode nije sudu pružila nijedan dokaz, što je bila obavezna po osnovu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga je Osnovni sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja shodno odredbi člana 126. ZPP, navedeno nije smatrao dokazanim. Ovo pogotovo što je iz odgovora na tužbu proizlazilo da je apelantica posjedovala zemlju i šumu iz kojih nekretnina je mogla ostvarivati prihode, a apelantica nije sudu pružila nijedan dokaz za utvrđenje suprotnog. Osnovni sud je imao u vidu pravilo o teretu dokazivanja i u odnosu na apelantičine navode da je bolesna i da su joj potrebna sredstva za liječenje i kupovinu lijekova, jer apelantica niti je predložila, niti izvela ijedan dokaz na navedene okolnosti. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu da je apelantica i u vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice krajem 1994. godine, također, bila nezaposlena. Kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 2009. godine, zaključeno je da je apelantica 15 godina živjela od svojih vlastitih sredstava. Slijedom navedenog, Osnovni sud je i iz ovog razloga odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a u skladu sa odredbom člana 245. Porodičnog zakona, kojom je propisano da sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni supružnici kroz duži period odvojenog života potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za vlastito izdržavanje.

4. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 014635 11 Gž od 16. marta 2011. godine odbijena je apelantičina tužba i presuda Osnovnog suda potvrđena u odbijajućem dijelu (stav 1. izreke).

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nisu bili ispunjeni uslovi da se apelantici odredi supružansko izdržavanje, te je opširno obrazložio svoj stav. Osim toga, Okružni sud je smatrao neosnovanim apelantičine navode koji su se odnosili na odlaganje ročišta i izbjegavanje tuženog da se pojavi na ročištu, jer je iz spisa proizlazilo da je pripremno ročište odloženo zbog opravdanog razloga – poziv nije uručen tuženom na adresu iz tužbe jer se odselio. Dalje, odbijeni su kao neosnovani i žalbeni prigovori koji su se odnosili na apelantičinu imovinu i njenu sposobnost za rad s obzirom na to da su oni bili paušalni i nedokazani.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 014635 11 Rev od 23. aprila 2012. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova bile pravilne. Kako je apelantica u toku postupka provela dokaze samo na okolnosti da je brak parničnih stranaka razveden i da je ona prijavljena u Zavodu za zapošljavanje od 2003. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je bio pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da ima pravo na supružansko izdržavanje u smislu odredaba člana 241. Porodičnog zakona. Dalje, imajući u vidu odredbe člana 245. Porodičnog zakona i činjenično stanje, ocijenjeno je da je bio pravilan zaključak nižestepenih sudova da je i po ovom osnovu bio neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Na ovakav zaključak, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu utjecali revizioni prigovori da je apelantica neuka stranka i da je izgubila spor samo zato što nije mala punomoćnika kojeg nije bila u mogućnosti platiti. S tim u vezi, obrazloženo je da je navedeni prigovor bio bez utjecaja na postojanje svih procesno-pravnih pretpostavki za vođenje predmetne parnice i donošenje odluke. Dalje, u pogledu apelantičinog navodada, kada je rekla sudiji da će sljedeći put doći sa punomoćnikom, a ona odgovorila da nije potrebno, Vrhovni sud je istaknuo da iz stanja spisa nije proizlazilo da je tačna navedena apelantičina tvrdnja.

8. Iako apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenim odlukama povrijeđeno, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporene odluke jednostrane i suprotne zakonima i Ustavu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kao i međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Ističe da je Osnovni sud postupao jednostrano pošto se tuženi nije uopće pojavljivao u sudu za vrijeme vođenja postupka, pa ni na glavnoj raspravi, te da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva obespravljena. Također, iznosi i primjedbe na rad sudije prvostepenog suda. Apelantica smatra da je tvrdnja sudova da je zdrava, sposobna za rad i da može da se zaposli besmislena i protivna zakonu, moralu i realnom životu, te je suprotno dokazima koji su bili poznati sudovima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelantica nije dokazala da ima pravo na izdržavanje od svog bivšeg supruga, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen apelantičin zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantičin navod da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, jer se navedena povreda, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može dovesti u vezu sa predmetnim postupkom.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2229/12 (Z.Š.) | Sudska praksa | Aktio