Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/10 (M. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Penzija
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2237/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2237/10, rješavajući apelaciju Mileta Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Kovačevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (broj 77 0 P 009977 10 Gž od 26. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 009977 08 P od 2. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 009977 10 Gž od 26. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 009977 08 P od 2. decembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 009977 08 P od 2. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 009977 10 Gž od 26. aprila 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime razlike penzija za period od 11. juna 2003. godine do 31. decembra 2008. godine isplati iznos od 2.922,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te da mu na isplaćeni iznos od 2.968,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je Rješenjem tuženog broj 1044073822 od 12. maja 2004. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju od 10. maja 2004. godine, da je navedeno rješenje poništeno, te da je tuženi 3. januara 2008. godine donio novo rješenje u cilju izvršavanja Odluke Ustavnog suda AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine. Ovim rješenjem je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 11. juna 2003. godine u iznosu od 373,37 KM mjesečno, od 1. januara 2004. godine u iznosu od 363,67 KM mjesečno i od 1. marta 2007. godine u iznosu od 443,32 KM mjesečno, te da će se ovako utvrđena penzija usklađivati mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. Dalje je utvrđeno da je tuženi u skladu sa ovim rješenjem apelantu na ime razlike penzija za period od 11. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine; uz penziju za januar 2008. godine, isplatio iznos od 2.968,60 KM. Takođe je utvrđeno da je tuženi apelantu isplaćivao manje iznose penzija od iznosa navedenih u rješenju tako da je u periodu od 11. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine trebao isplatiti penzije u ukupnom iznosu od 20.741,79 KM, a da je isplatio ukupan iznos od 17.894,14 KM, od čega na ime penzija iznos od 14.925,54 KM i na ime razlike iznos od 2.968,60 KM, te da je na ime penzija za period od 1. januara 2008. godine do 31. aprila 2008. godine, po rješenju od 3. januara 2008. godine trebao isplatiti iznos od 1.773,28 KM, a daje isplatio iznos od 1.698,10 KM, daje za period od 11.juna 2003.godine do 30. aprila 2008.godine trebao isplatiti ukupan iznos od 22.515,07 KM, a isplatio je 19.592,24 KM.
4. Na osnovu ovako utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je apelantu iznos od 2.968,60 KM isplaćen prije podnošenja tužbe, pa mu na ovaj iznos ne pripada zakonska zetezna kamata, s obzirom da se radi o povremenim novčanim davanjima kod kojih u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima zatezna kamata teče od podnošenja zahtjva za njenu isplatu. Osnovni sud je takođe zaključio da je neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu razlike manje isplaćenih penzija iz razloga što je postupanje tuženog bilo u skladu sa odredbom člana 162. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sužbeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05-prečišćeni tekst).
5. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 162. Zakona o penzijskom i inavalidskom osiguranju dato ovlaštenje tuženom za isplatu penzija usklađenih mjesečno prema stanju raspoloživih sredstava namijenjenih za isplatu penzija, te se, u slučaju manjka raspoloživih sredstava, mjesečni iznos penzija može utvrditi na način propisan tom zakonskom odredbom. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, apelantov zahtjev za isplatu dijela penzije utvrđene rješenjem, a koji nije isplaćen za period od 11. juna 2003. godine do 31. decembra 2008. godine u ukupnom iznosu od 2.922,83 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, pravilno je odbijen. Okružni sud je dalje istakao da apelant nije pobijao rješenje tuženog broj 1044073822 od 3. januara 2008. godine kojim mu je priznato pravo na penziju i odredena visina penzije pa je ono postalo konacno i pravosnažno. Navedenim rješenjem apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio penzije, jer je određeno da mu se priznaje pravo na starosnu penziju od 11. juna 2003.godine u iznosu od 373,37 KM mjesecno, od 1. januara 2004.godine u iznosu od 363,67 KM mjesecno i od 1. marta 2007.godine u iznosu od 443,32 KM mjesečno i da će se određena penzija usklađivati mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. Okružni sud je s tim u vezi naglasio da je Ustavni sud je upredmetu AP 452/03 smatrao da postoji javni interes u potrebi društva da usklađuje pravo osiguranika sa društveno-ekonomskom situcijom u društvu i mogućnostima u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja i da je „zakonska odredba shodno kojoj se visina penzija usklađuje po službenoj dužnosti sa odredbama novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju razmjerna cilju harmonizacije sistema penzijskog i invalidskog osiguranja i pravne sigurnosti“.
6. Okružni sud je dalje ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da mu je tuženi dužan platiti zakonsku zateznu kamatu za svaki dan kašnjenja isplaćene penzije i da je prvostpena presuda pravilna i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za ispaltu obračunate zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.733,80 KM na iznos isplaćene razlike od 2.968,60 KM za period od 1. avgusta 2003. do 3. januara 2008. godine. S tim u vezi je Okružni sud naveo da je prema stanju spisa između parničnih stranaka bilo sporno pravo apelanta na starosnu penziju i to od kada apelantu pripada to pravo i u kojoj visini. Na osnovu rješenja tuženog broj 1044073822 od 12. maja 2004. godine i koje je naknadno poništeno, apelantu su vršene isplate nespornih penzija u skaldu sa tim rješenjem, a što je utvrđeno i na osnovu nalaza vještaka. Međutim, vezano za sporni dio prava apelanta na penziju vođen je sudski postupak u kojem je apelant ostvario zaštitu svog prava. Postupajući po Odluci Ustavnog suda AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, tuženi je 3. januara 2008. godine donio novo rješenje kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 11. juna 2003. godine u iznosima naprijed navedenim i u skladu sa ovim rješenjem apelantu je na ime razlike penzije za period od 11. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine, uz penziju za januar 2008. godine, isplatio iznos od 2.968,60 KM. Kako je tuženi, postupajući po odluci Ustavnog suda AP 1330/06 suda od 16. jula 2007. godine, 3. januara 2008. godine donio novo rješenje kojim je apelantu priznao pravo na starosnu penziju počev od 11. juna 2003. godine i uz penziju za januara 2008. godine mu isplatio razliku obračunatu po tom rješenju, Okružni sud je zaključio da u ovom slučaju tuženi nije zadocnio sa ispunjenjem novčane obaveze i nije dužan pored glavnice platiti i kamatu u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da tuženi nije u potpunosti izvršio Odluku Ustavnog suda AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine i da mu je na taj način ponovo povrijedio navedena prava. Naime, apelantu je tek citiranom odlukom Ustavnog suda priznato pravo na penziju sa 10. junom 2003. godine, odnosno danom prestanka radnog odnosa kod poslodavca, ali je isplata zaostalih penzija, po apelanotvom mišljenju, izvršena tek u januaru 2008. godine. Apelant ističe da član 228. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje da je osiguranik u slučaju više isplaćenih sredstava mimo zakona dužan PIO vratiti sredstva sa zakonskom zateznom kamatom, te smatra da taj zakon ne treba dovoditi njega kao pojedinca u neravnopravan odnos u odnosu na tuženog. Stoga mu je zajedno isplaćenim dugom trebala biti isplaćena i zakonska zatezna kamata, jer mu je dug isplaćen tek nakon pet godina. Smatra da je pretrpio štetu koja mu je pričinjena, kako od strane tuženog, tako i vođenjem sudskih sporova u trajanju preko pet godina i da ta šteta treba da mu bude nadoknađena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić