Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/10 (N. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2362/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2362/10, rješavajući apelaciju Nurije Dekanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Dekanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 002026 10 Kžk od 30. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurija Dekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, podnio je 14. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 K 002026 10 Kžk od 30. marta 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 K 002026 08 K od 14. decembra 2009. godine odbijena je optužba protiv apelanta da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 382. stav 3. KZBiH.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 18 0 K 002026 10 Kž od 23. februara 2010. godine uvažena je žalba kantonalnog tužioca, ukinuta je Presuda Općinskog suda broj 18 0 K 002026 08 K od 14. decembra 2009. godine i određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 K 002026 10 Kžk od 30. marta 2010. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH i izrečana mu je uslovna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka čija visina će se utvrditi posebnim rješenjem.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelant zaključio sudsku nagodbu pri Općinskom sudu u Bužimu kojom je DOO „Hir“ iz Bužima u cilju namirenja glavnog duga sa pripadajućom kamatom stekao pravo vlasništva na nekretninama dužnika ZZ „Otoka“ pobliže označenim u presudi. Nagodba je potpisana od strane direktora povjerioca DOO „Hir“ iz Bužima i apelanta kao VD direktora dužnika ZZ „Otoka“ Bosanska Otoka. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je nesporno da je u vrijeme zaključenja nagodbe apelant bio VD direktora ZZ „Otoka“ kako je to utvrđeno na osnovu odluke Upravnog odbora, te da je nesporno da je postojala odluka upravnog odbora u pogledu ovlaštenja da apelant može zaključiti sudsku nagodbu radi namirenja potraživanja povejrioca DOO „Hir“ kako bi bio odblokiran račun ZZ „Otoka“. Međutim, sporno je tumačenje Općinskog sud na osnovu kojeg je Općinski sud zaključio da je nagodba zaključena 14. aprila 2003. godine i na osnovu čeg je Općinski sud zaključio da je došlo do zastare krivičnog gonjenja u odnosu na apelanta, pa je to ponovo raspravio i utvrdio Kantonalni sud. Kantonalni sud nije prihvatio dio apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka u kojem je tvrdio da se ne sjeća datuma zaključivanja sudske nagodbe nego je opisao da bi to moglo biti u proljeće. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je detaljnim analiziranjem spisa Općinskog suda u Bužimu broj IP-8/02 utvrđeno da je taj sud zaprimio 13. avgusta 2003. godine prijedlog za zaključenje sudske nagodbe predlagača DOO „Hir“ iz Bužimai ZZ „Otoka“ iz Bosnske Otoke, koju je zastupao apelant u svojstvu VD direktora, s tim da je navedeni prijedlog sačinio advokat Osman Hadžić i to 13. avgusta 2003. godine. Takođe je navedeno da je Općinski sud u Bužimu donio rješenje u kojem se navodi da se na prijedlog povjerioca DOO „Hir“, a s čim je saglasna i ZZ „Otoka“, stavlja van snage rješenje broj Ip-244/99, te da je to rješenje postalo pravosnažno 14. avgusta 2003. godine, što je sadržano i u zapisniku o zaključenju sudske nagodbe i koju su potpisali Rifet Ljubijankić i apelant. Takođe je istaknuto da je nesporno da je donesena odluka Upravnog odbora „o prodaji dijela objekta u „Bužimu“ na sjednici održanoj 5. aprila 2003. godine i koja datira sa danom 11. avgusta 2003. godine te ju je potpisao predsjednik Upravnog odbora Hasana Omerćehajić. Dovodeći u vezu navedenu odluku sa prijedlogom za zaključenje sudske nagodbe sa zapisnikom o zaključenoj sudskoj nagodbi, prijemnim pečatom Općinskog suda u Bužimu o datumu prijema prijedloga za nagodbu, datumom sačinajvanja nagodbe od strane advokata Osmana Hadžića, te sa iskazima svjedoka Suada Hamzabegovića, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti dio apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka da je do zaključivanja nagodbe došlo nepoznatog datuma u proljeće, nego je na osnovu navedenih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti zaključio da je do zaključivanja sudske nagodbe došlo 14. avgusta 2003. godine. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da se nije moglo raditi ni o relativnoj ni o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja u odnosu na apelanta.
6. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je apelant u momentu zastupanja ZZ „Otoka“ iz Bosanske Otoke bio ovlašten da proda cjelokupan objekat u Bužimu ili samo dio objekta i da li je apelant znao da na dijelu objekta u Bužimu koji je predmet zaključivanja sudske nagodbe postoji vlasništvo i posjed trećih lica, te da se taj dio objekta nije mogao prodati. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svjedoka Hasana Omerćehajića, predsjednika Upravnog odbora ZZ „Otoka“, proizlazi da je apelant znao da na dijelu nekretnina koje su predmet prodaje postoji vlasništvo i posjed trećih lica, te je imao odluku Upravnog odbora o prodaji dijela objekta u Bužimu čijem donošenju je bio prisutan. Dalje je istaknuto da je uvidom u spis Općinskog suda u Bužimu broj Ip-8/02 utvrđeno da je povjerilac DOO „ Hir“ u prilog prijedloga za izvršenje podnio skicu i nalaz vještaka poslovnog prostora i katastarsko knjižni izvadak poslovnog prostora ukupne površine 45 miz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju predmet izvršenja bio poslovni prostor, dakle dio objekta. Potom je istaknuto da je apelant direktno učestvovao u sačinjavanju sudske nagodbe koju je potpisao 14. avgusta 2003. godine, da je pored nekretnina za koje je imao ovlaštenje da ih u cilju namirenja potraživanja DOO „Hir“ preda u posjed i vlasništvo tj. poslovnog prostora predao u vlasništvo i nekretnine za koje je znao da su u posjedu i vlasništvu Husnije Burzića i za koje nije imao ovlaštenje Upravnog odbora, te je zaključivanjem takve nagodbe povjerilac ostvario pravo vlasništva i na dijelu nekretnina koje čak nije ni potraživao. Naime, povjerilac je prijedlogom za izvršenje potraživao upravo prodaju poslovnog prostora u površini od 45 mčime se mogao u potpunosti namiriti kako sa glavnim dugom tako i sa pripadajućom kamatom na nekretnini poslovnog prostora. Dakle, apelant je prekoračivši granice svoje službene ovlasti, suprotno odluci Upravnog odbora, učestvovao u zaključenju nagodbe i za onaj dio nekretnina koje nisu bile predmet potraživanja i nisu bile u vlasništvu i posjedu ZZ „Otoka“. Pri tome je apelant znao šta povjerilac potražuje jer to ukazuje stanje spisa broj Ip-8/02 i znao je da stambeni prostor u vlasništvu i posjedu Burzića, te je unatoč tom znanju svjesno i te nekretnine, čija procjena nije ni izvršena, sudskom nagodbom predao povjeriocu. Ovakvim postupanjem, po ocjeni Kantonalnog suda, apelent je u potpunosti u subjektivnom i objektivno smislu ostvario svojim radnjama sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje se tereti optužnicom, te ga je za navedeno krivično djelo i oglasio krivim.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant prije svega ukazuje da Kantonalni sud nije pravilno utvrdio da je apelant zaključio spornu sudsku nagodbu 14. avgusta 2003. godine, a ne 14. aprila 2003. godine kako je to utvrdio Općinski sud. Zatim, apelant smatra da Kantonalni sud pogrešno izveo zaključak da je prekoračio ovlaštenja koja su mu data odlukom Upravnog odbora u pogledu zaključenja sudske nagodbe. Osim toga, apelant ističe da je pogrešno utvrđeno da je apelant raspolagao dijelom nekretnine koja je u vlasništvu Husnije Burzića, jer Husnija Burzić nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik tih nekretnina, a sporan je i osnov sticanja tih nekretnina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/ od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitosti dokaznog postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić