Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/10 (Privredna komora Unsko - sanskog kantona)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2443/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2443/10, rješavajući apelaciju Privredne komore Unsko - sanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privredne komore Unsko - sanskog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-10-000019 od 31. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj Ip-35/04 od 24. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredna komora Unsko - sanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 12. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-10-000019 od 31. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-35/04 od 24. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-35/04 od 24. decembra 2009. godine obustavljeno je izvršenje koje je apelant, u svojstvu tražioca izvršenja pokrenuo protiv izvršenika „Studio Moda“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 7. decembra 2009. godine održano drugo ročište za javnu prodaju pokretnih stvari izvršenika, te da se na zakazanom ročištu pokretne stvari nisu uspjele prodati. Stoga je Općinski sud, kako je navedeno u rješenju, na osnovu odredbi člana 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) obustavio postupak.

3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž-10-000019 od 31. marta 2010. godine, odbio kao neosnovanu, apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da iz stanja predmeta proizilazi da je predmetno izvršenje određeno na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj Ps-79/02 od 3. februara 2003. godine, kao izvršne isprave. Navedeno da je Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 29. novembra 2004. godine, određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, te namirenjem apelanta iz iznosa dobivenog prodajom pokretnih stvari izvršenika. Nadalje je Kantonalni sud je istakao da iz stanja predmeta također proizilazi da je apelant u prijedlogu za izvršenje predložio da se u smislu odredbe iz člana 37. ZIP-a, utvrdi izvršenikova imovina i da je Općinski sud prijedlog usvojio te da je utvrdio podatke o pokretnim i nepokretnim stvarima kao i novčanim primanjima izvršenika i da su obrasci o imovini, 2. jula 2004. godine, dostavljeni ranijem punomoćniku apelanta, Omanović Nijazu advokatu iz Bihaća. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je 13. aprila 2009. godine, izvršen popis, pljenidba i procjena pokretnih stvari izvršenika, koje se ni nakon održanog drugog ročišta za njihovu prodaju nisu prodale jer se ni na jednom od ročišta nije pojavio ni jedan kupac, zbog čega je Općinski sud donio rješenje obustavio izvršenje. Kantonalni sud je također istakao da iz stanja predmeta također proizilazi da je apelant u podnesku od 2. oktobra 2009. godine, u kojem je predložio da se održi drugo ročište za prodaju zaplijenjenih pokretnih stvari izvršenika, istovremeno predložio da se u smislu odredbe iz člana 37. st. 2. i 3. ZIP-a utvrdi pokretna i nepokretna imovina izvršenika i njihova novčana primanja i novčani depoziti.

4. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilno odlučio kada je, protiv izvršenika obustavio izvršenje, budući da je u toku postupka, u aprilu 2004. godine, utvrđena imovina oba izvršenika, da je o utvrđenju imovine izvršenika obaviješten apelant, pa da stoga Općinski sud nije bio u obavezi da ponovno utvrđuje imovinu izvršenika po novom prijedlogu apelanta, budući da apelant uz novi podnijeti prijedlog nije pružio dokaze, niti je učinio vjerovatnim, da se imovinsko stanje izvršenika izmijenilo od aprila 2004. godine do oktobra 2009. godine, iako je apelanat te činjenice bio dužan dokazati u smislu odredbe iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP ).

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili odredbe procesnog prava. Tvrdi da je, 2. oktobra 2009. godine, uz prijedlog za održavanje drugog ročišta za prodaju zaplijenjenih pokretnih stvari izvršenika, istovremeno podnio i zahtjev da se utvrdi pokretna i nepokretna imovina izvršenika i novčana primanja i depoziti, po kojem prijedlogu sud nije postupio. Osim toga, apelant tvrdi da je sud zanemario i njegov podnesak koji je označen kao obavijest od 19. decembra 2007. godine, u kojem je obavijestio sud o tačnoj adresi izvršenika, te je naveo da je provjerom na licu mjesta utvrdio „da se na navedenoj adresi koja je dostavljena nalazi ne samo sjedište već i poslovni prostor izvršenika i to proizvodni pogon i skladišta te kotlovnica sa gorivom i trpezarija a što je sve unijeto kao imovina firme“. Tvrdi da je u istom podnesku istakao da je utvrdio da prema podacima spisa registarskog suda u imovinu firme ulaze i dionice Una Banke d.d. Bihać. Navodi da su podaci o dionicama službena tajna i da pravo uvida u njih ima samo sud i drugi nadležni organi te da je stoga sud morao usvojiti njegov prijedlog za utvrđivanje imovine izvršenika. Ističe da sud pogrešno primijenio i odredbe člana 123. ZPP-a jer se na konkretni slučaj treba primijeniti isključivo odredba člana 37. ZIP-a i da je sud trebao „naložiti izvršenicima da na obrascima dostave podatke kojim raspolažu o izvršenikovoj pokretnoj (i nepokretnoj) imovini posebno na dionicama“. Navodi da ga je Kantonalni sud pobijanom odlukom lišio mogućnosti da se koristi institutom iz člana 37. ZIP-a i time onemogućio da prinudno naplati svoje potraživanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanta vezane za podnošenje ponovnog prijedloga za utvrđivanje imovine izvršenika i, uz pozivanje na relavntne odredbe ZIP-a i ZPP-a, dali iscrpne razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/10 (Privredna komora Unsko - sanskog… | Sudska praksa | Aktio