Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2448/10 („Mucić & CO“ d.o.o. Ljubuški i M. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2448/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2448/10, rješavajući apelaciju „Mucić & CO“ d.o.o. Ljubuški i Marije Mucić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mucić & CO“ d.o.o.

Ljubuški i Marije Mucić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Pr 000395 10 Pžp od 5. maja 2010.

godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-PR- 08-000 907 i 908 od 26. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Mucić & CO“ d.o.o. Ljubuški i Marija Mucić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) koje zastupa Robert Muselimović, advokat iz Mostara, podnijeli su 18. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 8 0 Pr 000395 10 Pžp od 5. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-PR-08-000 907 i 908 od 26. februara 2010. godine. Apelanti su, 13. oktobra 2011. godine, dopunili apelaciju.

2. Općinski sud je, odlučujući po zahtjevu za sudsko odlučivanje o prekršajnim nalozima apelanta, kao pravne osobe i apelantice kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz čl. 32. i 38. Zakona o PDV-u, na osnovu čl. 5. i 38., člana 44. tačka 2. i člana 56. Zakona o prekršajima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) donio Rješenje broj 064-0-PR-08-000 907 i 908 od 26. februara 2010. godine. Tim rješenjem, apelanti su oglašeni odgovornim što je pravnoj osobi – apelantu, u kojoj je apelantica odgovorna osoba, u kontroliranom razdoblju od 1. juna 2006. do 31. januara 2008. godine pogrešno prijavljen PDV, u ukupnom iznosu od 387.207,00 KM, što je utvrđeno zapisnikom o kontroli od 13. marta 2008. godine. Slijedom toga, Općinski sud je apelantima izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 50.000,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je odlučujući po zahtjevu za sudsko odlučivanje o prekršajnim nalozima br. 200.115.729.6 i 200.115.728.8 od 15. decembra 2008. godine, pokrenut predmetni prekršajni postupak te da je, uz saglasnost stranka izvršeno njihovo spajanje (PR 907 i 908 08). Navedeno je da se prijedlogu apelanata da se provedu određeni dokazi, predstavnik ovlaštenog tijela usprotivio iz razloga što je činjenično stanje utvrđeno zapisnikom o izvršenoj kontroli, na koji zapisnik nije uložen prigovor u predviđenom roku, te je na osnovu takvog zapisnika doneseno rješenje o razrezu dodatne obaveze na koje također nije izjavljena žalba u zakonom propisanom roku te je rješenje postalo pravomoćno i izvršno. Općinski sud je nadalje naveo da je, radi provjere navoda apelanata da im sporni zapisnik o kontroli nije na zakonom propisan način dostavljen, odložio raspravu. S tim u vezi je navedeno da je potom na raspravi od 12. februara 2010. godine, predstavnik ovlaštenog tijela dao na uvid sudu, kao i punomoćniku apelanta kopije dostavnica i primjerak Zapisnika, što je ponovno punomoćnik apelanta osporavao, navodeći da po pravilniku apelanta, svaki dokument koji ulazi u tvrtku mora biti potpisan od za to nadležne osobe i ovjeren prijemnim pečatom sa čitkom oznakom datuma i čitkim potpisom osobe ovlaštene za prijem pošte.

4. Općinski sud je, također naveo da je na upit suda upućen punomoćniku apelanta, da mu pojasni kako se dogodilo da je iznos PDV za koji tvrde da je uplatio apelant u iznosu od 193.604,00 KM, identičan iznosu navedenom u prekršajnom nalogu, odgovoreno da je to iznos PDV koji „je uplaćen po leasingu“, dok je predstavnik apelantice izjavio da je to iznos PDV koji nije bio ranije obračunat u kontroliranom razdoblju od 1. juna 2006. do 31. januara 2008. godine i koji je iznos utvrđen zapisnikom o kontroli br:04/5-3/M-17/000034-3/08 od 13. marta 2008. godine te da je on naknadno uplaćen.

5. Općinski sud je istakao da je na osnovu navoda prekršajnog naloga te činjenica iznesenih na raspravama od 22. decembra 2009. i 12. februara 2010. godine i na osnovu uvida u zapisnik o kontroli broj 04/5-3/IIl-l7/000034-3/08 od 13. marta 2008. godine, koji je pravomoćan jer se na njega nije prigovaralo u ostavljenom roku, te ostalih provedenih dokaza zaključio da je nesporno da je apelant počinio predmetni prekršaj, što je prema stavu suda učinjeno nespornim, između ostalog i indirektnim priznanjem apelantice, odnosno uplatom utvrđenog iznosa. Također je Općinski sud naveo da je i iz „mišljenja Slavice Aničić od 22. decembra 2009. godine, u kojem je navedeno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u Zapisniku o kontroli od 13. marta 2008. godine“, (koji dokaz su sudu dostavili apelanti) nedvojbeno utvrđeno da je Zapisnik uredno dostavljen apelantima.

6. Općinski sud je istakao da odredbe člana 67. Zakona o PDV ne navode nikakav raspon kazne, nego fiksno određuje kaznu i to tako da se od iznosa pogrešno obračunatog odnosno prijavljenog PDV-a po 50% iznosa dijeli na pravnu i odgovornu osobu. Međutim, budući da je odredbama člana 11. stav 2. Zakona o prekršajima određen maksimum kazne u prekršajnom postupku na 50,000.00 KM, stoga je Općinski sud prilikom odlučivanja o kazni, apelantima izrekao novčanu kaznu u tom iznosu.

7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 8 0 Pr 000395 10 Pžp od 5. maja 2010. godine odbio kao neosnovane, žalbe apelanata i prvostepeno rješenje potvrdio. Osim toga Kantonalni sud je odbacio, kao neblagovremenu dopunu žalbe apelanata. U obrazloženju svog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno, za razliku od neutemeljenih navoda žalbi apelanata, postupio kada je radnje apelanata (pogrešno izračunat izlazni PDV u iznosu od 194.177,00 KM te pogrešno odbijeni ulazni PDV u iznosu od 193.030,00 KM što ukupno iznosi 387.200,00 KM) okvalificirao kao prekršaj iz č1. 32. i 38. stav 2. Zakona o PDV-u te iste na osnovu odredbi člana 67. st. 1. i 2. tač 3. i 5. tog istog Zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od po 50.000,00 KM. Naime, iz provedenih dokaza u spisu, a posebno Zapisnika o kontroli od 13. marta 2008. godine, koji su apelanti uredno primili i na koje nisu uložili prigovor proizilazi da su apelanti počinili prekršaj koji im stavljen na teret jer u navedenom periodu nisu pravilno obračunati porez. Dalje je Kantonalni sud istakao da su apelantovi navodi da nije realizovana uplata iznosa od 193.604,00 KM neosnovani, budući da iz stanja spisa a posebno iskaza svjedoka Darije Aničić proizilazi da je iznos PDV-a koji je naložen kontrolom i plaćen.

8. Također, Kantonalni sud je istakao da nije uzeo u razmatranje dopunu žalbe koju su apelanti podnijeli 9. aprila 2010. godine budući da su Rješenje o prekršaju primili 10. marta 2010. godine (branitelj) odnosno 16. marta 2010. godine (apelanti), a da je rok za žalbu bio osam dana od dana prijema rešenja, pa je stoga Kantonalni sud, kao neblagovremenu odbacio, a u skladu sa odredbama člana 65. stav 1 Zakona o prekršajima.

9. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelanti smatraju da je u predmetnom postupku sudovi uopće nisu raspravljali o navodima i razlozima žalbe niti su uopće ulazili u meritum stvari nego su na odbili sve prijedloge za provođenje dokaza koji nesumnjivo idu u prilog i korist apelanata sa obrazloženjem da na Zapisnik o izvršenoj kontroli nije uložen prigovor. Apelanti ističu da su osporavali prijem spornog Zapisnika ali da Općinski i Kantonalni sud to nisu uvažili. Ističu da se u konkretnom slučaju radilo „samo o različitim tumačenjima odredbi Zakona o PDV-u, jer je sporna kontrola i urađena u periodu uvođenja PDV-a i samih početaka njegove primjene. Apelanti navode da su u dopuni obrazloženja žalbe dostavili i Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj Pr-1411/09 od 12. marta 2010. godine u predmetu „sa skoro identičnim činjenično pravnim utvrđenjima kojim je obustavljen postupak protiv okrivljenih nakon provedenog postupka“ a koju Kantonalni sud nije želio uvažiti, jer je odbacio kao neblagovremenu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2448/10 („Mucić & CO“ d.o.o. Ljubuški i M… | Sudska praksa | Aktio