Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2484/10 (M. D.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2484/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2484/10, rješavajući apelaciju Mustafe Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Džaferovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000229 od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001912 od 27. novembra 2008.

godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1801/03 od 8.

jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000229 od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001912 od 27. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1801/03 od 8. jula 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1801/03 od 8. jula 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001912 od 27. novembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina pobliže označen u dispozitivu prvostepene odluke, koji je apelant zaključio sa Anticom i Radivojem Stepanović (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi). Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži Dušku i Bosiljki Stojanović (u daljnjem tekstu: trećetuženi i četvrtotužena) da predaju apelantu u posjed kuću pobliže označenu u dispozitivu prvostepene presude. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-09-000229 od 18. marta 2010. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke.

3. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant, kod advokata, zaključio 2. juna 1997. godine, predugovor o zamjeni njegovih nekretnina u Banjoj Luci za nekretnine prvotužene i drugotuženog u Sarajevu. Nakon toga, apelant je sa prvotuženom i drugotuženim zaključio ugovor o zamjeni nekretnina 23. juna 1997. godine i ovjerio ga kod Općinskog suda u Sarajevu. Dalje, sud je utvrdio da je apelant sa prvotuženom i drugotuženim, 26. juna 1997. godine, zaključio i aneks navedenog ugovora u kojem su naveli da su „upoznati sa pozitivnim propisima koji se tiču prenosa vlasništva na nekretninama“. Također, apelant, prvotužena i drugotuženi su isti takav ugovor o zamjeni nekretnina zaključili i ovjerili 26. juna 1997. godine kod Osnovnog suda u Banjoj Luci. Nakon toga, prvotužena i drugotuženi su, 23. juna 1998. godine, zaključili sa trećetuženim i četvrtotuženom ugovor o kupoprodaji nekretnine u Banjoj Luci koju su dobili zamjenom sa apelantom.

4. Sudovi su, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da su apelant, prvotužena i drugotuženi zaključili ugovor o zamjeni nekretnina godinu i to nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, dakle bez „pritisaka opštih ratnih okolnosti“, te da su taj ugovor zaključili slobodno i ozbiljno izraženom voljom, kako je to i u ugovoru navedeno, te bez „subjektivnih okolnosti koje su uticale na volju ugovornih strana“. Sudovi su također zaključili da se činjenica da je apelant u Njemačkoj imao privremeni status izbjeglice, zbog kojeg je kasnije morao napustiti tu zemlju, ne može smatrati opravdanim pritiskom koji je utjecao na apelantovu volju da zaključi ugovor o zamjeni nekretnina. Sudovi su također obrazložili da okolnosti, na koje je apelant ukazivao tokom prvo i drugostepenog postupka i u reviziji, da je sa porodicom napustio Banju Luku 1992. godine i otišao kao izbjeglica u Njemačku, nisu od utjecaja na valjanost ugovora o zamjeni nekretnina zato što „u momentu zaključenja spornih ugovora te okolnosti više ne postoje“. Sudovi su također obrazložili da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da mu je 1992. godine „prijetila odgovornost jer se nije odazvao na poziv za mobilizaciju, pa se zbog toga nije smio vraćati u Banju Luku“, odnosno nije dokazao da je protiv njega bio pokrenut ili vođen postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom. Na osnovu izloženog, sudovi su na sve tri instance, primjenjujući odredbe čl. 26, 28, 103, 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključili da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u skladu sa navedenim propisima, te da nema niti jednog uslova za ništavost ugovora kako to ZOO propisuje. Slijedom toga, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu trećetuženi i četvrtotužena predaju u posjed nekretninu koju su kupili od prvotužene i drugotuženog, a koja je bila predmetom spornog ugovora o zamjeni.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije posebno obrazložio svoje tvrdnje o kršenju navedenih ustavnih prava, već je samo naveo da su ratno stanje i „svakodnevne ratne posljedice“ bile razlog za zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina, da je izbjegao tokom rata u Njemačku zbog ugroženosti njegove porodice i da je tamo ostao do protjerivanja iz Njemačke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili, a apelant to i ne osporava, da ugovor o zamjeni nekretnina nije zaključen za vrijeme trajanja rata i ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, već godinu i po nakon završetka rata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojale bilo kakve posebne okolnosti koje bi ograničavale slobodu apelantove volje da zaključi i realizuje ugovor o zamjeni, te da su za takav zaključak dali dovoljne i jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, kao i na stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2484/10 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio