Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/10 (E. Š.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Reformatio in peius
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2487/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. listopada 2013. godine, u predmetu broj AP-2487/10, rješavajući apelaciju Ekrema Šehića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 005337 10 Kžk od 14. travnja 2010. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 23. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 005337 10 Kžk od 14. travnja 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 005337 06 K od 7. rujna 2009. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način precizno navedeno u izreci presude, počinio, u stjecaju, kazneno djelo teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) i kazneno djelo laka tjelesna ozljeda iz članka 173. stavak 1. istog zakona. Općinski sud osudio je apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (zbog odluke o kazneno pravnoj sankciji) Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 K 005337 10 Kž od 26. veljače 2010. godine, apelantova žalba je uvažena ukinuta prvostupanjska presuda i određeno održavanje glavnog pretresa, zbog bitne povrede kaznenog postupka. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da kako je prvostupanjska presuda ukinuta, to je preuranjeno i bespredmetno razmatranje žalbe tužiteljstva i ostalih apelantovh prigovora.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 005337 10 Kžk od 14. travnja 2010. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način precizno navedeno u izreci presude, počinio, u stjecaju, kazneno djelo teška tjelesna ozljeda iz članka 172. stavak 3. u svezi sa stavkom

1. KZ F BiH i kazneno djelo laka tjelesna ozljeda iz članka 173. stavak 1. istog zakona. Kantonalni sud osudio je apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza (iskaza više saslušanih svjedoka, vještaka i materijalnih dokaza, čiji je sadržaj, analiza i međusobna veza detaljno navedeno u presudi) slijedi da je apelant počinio predmetna kaznena djela. Vezano za iskaze svjedoka koje nije prihvatio, Kantonalni sud je naveo da ti iskazi nemaju uporište niti u jednom materijalnom dokazu, te da nisu sadržavali bitne činjenice vezano za predmet. Kantonalni sud je istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obrane (neuropsihijatra) u kojem je navedeno da je apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, jer je osnovu za ovaj zaključak ovaj vještak našao u psihopatskoj strukturi i pretpostavci da je apelant bio u stanju težeg pijanstva. Međutim, ove činjenice se nisu mogle provjeriti, jer u vrijeme događaja apelantu nije vađena krv.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da zato što je samo njegova žalba uvažena i ukinuta prvostupanjska presuda, to on nije mogao biti osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju od prvostupanjske presude, zbog čega je povrijeđen princip reformatio in peius. Osim toga, sud nije obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu nekog od svjedoka, odnosno ne postoje dokazi da sud zaključi da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Osim toga, sud prihvata nalaz i mišljenje vještaka optužbe (neuropsihijatra) koji je pun proturječnosti, a ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka obrane (neuropsihijatra), koji ima mnogo „bogatiju“ praksu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Dakle, apelant ističe da zato što je samo njegova žalba uvažena i ukinuta prvostupanjska presuda, to on nije mogao biti osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju od prvostupanjske presude, zbog čega je povrijeđen princip reformatio in peius. Ustavni sud ocjenjuje apelantove navode potpuno neutemeljenim. Naime, iz odredaba članka 322. Zakona o kaznenom postupku F BiH proizilazi da kada je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda ne smije biti izmijenjena na njegovu štetu. Kako je žalba izjavljena i od strane Kantonalnog tužiteljstva ne postoji temeljeni uvjet za analizu u svezi povrede principa reformatio in peius. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

9. Vezano za apelantove navode u svezi pogrešne ocjene dokaza Ustavni sud, prije svega, naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. S tim u svezi Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procijene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine; i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U svezi sa pitanjem kako je redoviti sud ocijenio dokaze i kojim je dokazima poklonio vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojim se temelji pobijana presuda izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih osobno i uz pomoć branitelja. Iz pobijane presude je vidljivo da su provedeni i dokazi obrane i dokazi optužbe koji su detaljno analizirani i pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima, te da je sud dao argumentirano obrazloženje zašto nije prihvatio određene dokaze. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/10 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio