Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/10 (A. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2509/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2509/10, rješavajući apelaciju Adema Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Mešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001543 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002092 od 25.

februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj P- 43/98 od 30. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001543 od 25. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002092 od 25. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 43/98 od 30. avgusta 2007. godine. Apelant je, 21. decembra 2010. godine, 28. decembara 2011. godine, 9. jula i 17. oktobra 2012. godine, dopunjavao apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj P-43/98 od 30. avgusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002092 od 25. februara 2010. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Seide Mešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) te je utvrđeno da zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čine porodična stambena zgrada (u daljnjem tekstu: porodična zgrada), putničko vozilo marke „Mercedes“ u vrijednosti od 16.000,00 KM i ušteđevina u iznosu od 20.582,00 Eura, sve pobliže opisano u izreci prvostepene presude, te je određeno da je udio stranaka u toj imovini sa po ½, Slijedom toga, određeno je da je apelant dužan trpiti da se na osnovu te presude, kod nadležnih organa upiše na tužiteljicu pravo posjeda na porodičnoj zgradi sa dijelom od ½, i da se izvrši dioba pokretne imovine u istom obimu.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica i apelant živjeli skupa u Njemačkoj počev od 1973. godine te da su 23. avgusta 1974. godine zaključili brak koji je faktički trajao do 1994. godine, a koji je razveden 1997. godine. Utvrđeno je da se tužiteljica se po dolaska u Njemačku zaposlila te da je apelant bio zaposlen i prije njenog dolaska u Njemačku. Općinski sud je istakao da je cijenio sve provedene dokaze, među kojima su i dokazi saslušanja apelanta i tužiteljice, te da je njihovom analizom zaključio da je sva imovina pobliže opisna u izreci presude njihova zajednička imovina, stečena u toku trajanja bračne zajednice i pribavljena od sredstava ostvarenih radom te da je njihov udio u sticanju te imovine jednak. Pri tome se Općinski sud pozvao na odredbe člana 251. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojima je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice kao i prihodi od te imovine te člana 252. stav 2. istog zakona kojim je propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima vlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. Stoga je Općinski sud usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, istakao da je Općinski sud u cijelosti pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, vezano za sticanje bračne stečevine apelanta i tužiteljice i da je na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije učinio ni jednu povredu odredaba parničnog postupka. Navedeno je da je Općinski sud detaljno i valjano obrazložio razloge kojima se rukovodio pri donošenju svoje odluke.

5. Nadalje, u pogledu apelantovog navoda da prvostepeni sud nije izvedene dokaze cijenio na način kako je propisano odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je istakao da, nasuprot toj neargumentiranoj tvrdnji apelanta, smatra da je Općinski sud, sve izvedene dokaze, upravo, cijenio na način propisan odredbama tog člana. S tim u vezi je navedeno da je taj sud, u obrazloženju svoje odluke, detaljno analizirao pojedinačno svaki izvedeni dokaz te da je pojedine dokaze i parafrazirao i naveo na osnovu koga dokaza i zbog čega je zauzeo stav, odnosno izveo zaključak da imovina navedena u izreci presude, čini bračnu stečevinu. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i apelantov žalbeni navod o pogrešnoj primjeni odredbi člana 251. Porodičnog zakona, jer i Kantonalni sud smatra da je tužiteljica u cijelosti dokazala navode iz tužbe a to je da je sva imovina koja je navedena u izreci prvostepene presude - bračna stečevina, te da je vlasništvo obje parnične stranke sa jednakim dijelovima od ½.

6. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je protiv prvostepene presude žalbu podnio apelantov punomoćnik te da je potom, nakon isteka roka za žalbu (25. oktobra 2007. godine) posebnu žalbu podnio i apelant lično, sa više pisanih priloga, odnosno dokaza, tražeći da se i oni razmatraju prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi nije razmatrao nove dokaze koje je apelant lično dostavio sudu (radi se o 13 raznih pisanih priloga). Naime, navedeno da je odredbama člana 207. stav 1. ZPP-a određeno da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaz da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant, odnosno njegov punomoćnik, nije ponudio ni jedan dokaz kojim bi dokazao da navedene dokaze nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Stoga je Kantonalni sud, u skladu sa odredbama člana

226. ZPP-a, apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-08-001543 od 25. februara 2010. godine, odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda te pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, nasuprot apelantovm tvrdnjama, pobijanom presudom nisu povrijeđena pravila parničnog postupka, jer je Kantonalni sud rješavajući žalbu i dopunu žalbe, u smislu člana 231. ZPP-a ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje. Pri tome je, kako je istakao Vrhovni sud, izveo i pravilan pravni zaključak da je prvostepeni sud svoju presudu temeljio na relevantnom činjeničnom stanju koje je utvrdio primjenom člana 8. ZPP-a. Neosnovane su tvrdnje apelanta da je njegov punomoćnik dokazao, da dokaze koje je priložio naknadno, nije mogao koristiti do zaključenja glavne rasprave. Navedeno je da je prilikom odlučivanja o žalbi, pravilno drugostepeni sud postupio kada nije razmatrao nove dokaze koje je uz žalbu priložio apelant jer nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave (član 207. ZPP). Samim tim, kako je istakao Vrhovni sud, ne mogu se prihvatiti ni revizioni prigovori da je apelant onemogućen da učestvuje kao stranka u postupku. S obzirom na navedeno izjavljena revizija je odbijena kao neosnovana, primjenom odredbi člana 248. ZPP-a.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi povredu člana 13. Evropske konvencije kao i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. Evropske konvencije. Smatra da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili sve dokaze u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, što je za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Naročito prigovara što Vrhovni sud nije uzeo u obzir i njegovu žalbu, odnosno smatra da je bio u obavezi da razmatra sve činjenice i dokaze iz njegove žalbe i žalbe njegovog punomoćnika te podnesene revizije. Stoga, smatra da je bio onemogućen da učestvuje kao stranka u postupku, jer mu nije bilo omogućeno da iznese sve dokaze, koji se tiču „jednog od najvažnijih dokaza“ - štednu knjižicu koju je kod sebe imala svjedokinja S. K. Ističe da je dokazao da naknadno priložene dokaze nije mogao koristiti do zaključenja glavne rasprave, što Kantonalni niti Vrhovni sud nisu cijenili.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. smaja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešnu primjenu procesnog i s tim u vezi materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Također, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Dalje, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva pri čemu su razmotrili apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud ističe da su, nasuprot apelacionim navodima, Kantonalni i Vrhovni sud dali jasno i na zakonu zasnovano obrazloženje zašto se nisu mogli uzeti u obzir dokazi koje je apelanta priložio uz „dopunu žalbe“ od 25. oktobra 2007. godine, budući da apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda iznesenih u dopunama apelacije, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelant u dopunama apelacije dodatno pojašnjava okolnosti vezane za sticanje bračne stečevine, a naročito za štednu knjižicu, koja mu je kako navodi „otuđena“. Međutim, s obzirom na to da je presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku, apelant primio 5. maja 2010. godine, a prvu dopunu apelacije je dostavio 21. decembra 2010. godine, Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopunama apelacije zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/10 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio