Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2541/10 (M. J.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2541/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP-2541/10, rješavajući apelaciju Miladina Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Janjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 004177 10 Gž od 28. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 004177 09 P od 29. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004177 10 Gž od 28. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004177 09 P od 29. septembra 2009. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će biti naloženo „da mu se odmah vrati označeno teretno motorno vozilo.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2436/09 od 15. maja 2012. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere
3. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 004177 09 P od 24. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presaudom Okružnog suda broj 78 0 P 004177 10 Gž od 28. aprila 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na teretnom motornom vozilu bliže označenom u izreci presude kupovinom od B.V., a zbog nepostojanja pravnog interesa.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je na temelju uvida u ugovor o prijemu na komisionu prodaju od 11. decembra 2008. godine utvrđeno da je apelant upisan u evidenciji Policijske stanice Prnjavor kao vlasnik predmetnog vozila. Nadalje, na temelju uvida u izvršni spis broj 78 0 I 002560 07 I i isprava uloženih u ovaj spis, utvrđeno je da je zapisnikom o popisu i procjeni stvari od 5. juna 2007. godine predmetno vozilo popisano kao predmet izvršenja u izvršnom postupku protiv izvršenika V.M., a čime je tražilac izvršenja u tom postupku na predmetnom vozilu stekao založno pravo. Rješenjem o izvršenju od 26. januara 2009. godine određeno je da se nastavlja postupak izvršenja prema apelantu kao izvršeniku predajom teretnog motornog vozila, kao i da ovaj postupak još uvijek nije okončan. S tim u vezi ukazano je da je članom 72. stav 3., a u vezi sa članom 135. Zakona o izvršnom postupku propisano da promjena vlasnika na nepokretnosti, a što važi i za pokretne stvari, u toku postupka izvršenja, ne sprečava da se protiv novog vlasnika nastavi izvršni postupak do visine vrijednosti predmeta izvršenja. S obzirom da je postojanje pravnog interesa tužioca za utvrđivanje prava vlasništva pretpostavka za dopuštenost tužbe za utvrđenje, na temelju svega navedenog, zaključeno je da apelant taj pravni interes nije dokazao.
5. Okružni sud je još istakao da se pravni interes kod tužbe za utvrđenje procjenjuje sa stanovišta materijalnog i procesnog prava, odnosno da pravni interes na strani tužioca postoji naročito kad se njegov položaj pokazuje kao nesiguran u odnosu prema tuženom, tako da tužilac ima opravdanu potrebu da se postojanje pravnog odnosa učini nesumnjivim. S tim u vezi je ukazano da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog vozila u odgovarajuću evidenciju, te da posjeduje saobraćajnu dozvolu iz koje proizlazi da je vlasnik predmetnog vozila. Također, apelantu vlasništvo ne osporava ni tuženi od kog je kupio vozilo. Na temelju navedenog zaključeno je da apelantov položaj u odnosu na tuženog nije nesiguran, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne I Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je na temelju ugovora o kupoprodaji stekao vlasništvo na predmetnom motornom vozilu, te da nije znao da je isto predmet izvršenja. U vezi s tim ukazuje da u saobraćajnoj dozvoli kao javnoj ispravi a koja služi kao dokaz vlasništva na vozilu u rubrici „napomene“ nije stajalo da je zabranjen promet predmetnim vozilom ili da je neko stekao založno pravo. Rukovodeći se navedenim apelant smatra da je savjesno stekao pravo vlasništva u smislu člana 28. do 34. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Republike Srpske.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja odbili, a data obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima te da su redovni sudovi u vezi s tim tvrdnjama u osporenim presudama dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić