Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2574/10 (D. M. iz Sokoca, M. M. iz Rudog, V. P. iz Čajniča, T. T. iz Bijeljine i R. S. iz Šekovića)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2574/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2574/10, rješavajući apelaciju Dragana Mirkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Mirkovića, Milana Marića, Vjekoslava Perendije, Tomislava Tomića i Ranka Stojanovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-172/09 od 19. maja 2010. godine i P-52/08 od 16. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Mirković iz Sokoca, Milan Marić iz Rudog, Vjekoslav Perendija iz Čajniča, Tomislav Tomić iz Bijeljine i Ranko Stojanović iz Šekovića (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 25. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-172/09 od 19. maja 2010. godine i P-52/08 od 16. novembra 2009. godine.

2. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Apelanti su podnijeli tužbu Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate potraživanja na ime razlike plate i drugih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbi je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, a da su prelaskom u službu u OSBiH 1. januara 2006. godine, u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na pripadnike OSBiH koji su ranije bili pripadnici Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH). Ta neravnopravnost se, prema mišljenju apelanata, ogledala u manje isplaćenim plaćama i ostalim naknadama iz radnog odnosa u spornom periodu, pa su zato apelanti podnijeli predmetne tužbe, tražeći od suda da naredi tuženom da im isplati iznose navedene u tužbama na ime razlike plate i ostalih naknada.

3. Odlučujući o tužbi apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je donio Presudu broj P-52/08 od 16. novembra 2009. godine kojom su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.

4. U obrazloženjima presude je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi, preuzeti na službu u OSBiH i da su im za sporni period obračun i isplata plaća, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršeni po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu. Dalje, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Sud BiH je naveo da je odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da službenici i zaposlenici preuzeti iz entitetskih ministarstava odbrane sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora kako to propisuje odredba člana 64. istog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja, kao i da tuženi nije imao diskriminatorski odnos prema apelantima. U prilog ovakvom stavu prvostepeno vijeće Suda BiH se pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine.

5. Presudom Suda BiH broj Gž-172/09 od 19. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata podnesene protiv prvostepene Presude Suda BiH broj P-52/08 od 16. novembra 2009. godine.U obrazloženju presude je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), relevantnim odredbama čl. 184. st.1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. st. 3. i 5. Zakona o odbrani. Također, Sud BiH u drugostepenom vijeću je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio kao osnovan prigovor apelanata da je postupanje tuženog bilo diskriminatorskog karaktera u kom smislu je svoja obrazloženja prvostepeni sud potkrijepio i citiranom odlukom Ustavnog suda broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine. Shodno navedenom, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti su se pozvali i na član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i član 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelanata, u suštini ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve da im se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Oružanim snagama, isplate plaće i druge naknade iz radnog odnosa za sporni period od 1. januara 2006. godine do 28. februara 2007. godine. Osim toga, apelanati su naveli da su bili u neravnopravnom položaju u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su prije 1. januara 2006. godine bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, tj. da su za isti rad plaćeni manje od pripadnika OSBiH preuzetih iz VFBiH istog zvanja i na istom radnom mjestu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje (npr., vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1575/11 od 13. novembra 2012. godine i AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine; dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Naime, u pomenutim odlukama Ustavni sud je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, na djelotvoran pravni lijek, te prava na nediskriminaciju u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud smatra da su zaključci Ustavnog suda iz citiranih odluka primjenjivi i u konkretnim slučajevima apelanata, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br. AP 1575/11 i AP 1695/09.

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije i članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić