Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2594/10 (R. Š.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2594/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2594/10, rješavajući apelaciju R. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. Š. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda brčko Disrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001729 od 1. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj O-362/56 od 10. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Disrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 097-0-Gž-09-001729 od 1. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj O-362/56 od 10. jula 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj O-362/56 od 10. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju iza umrle Džemile Gagić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio navedeni prijedlog, te da je od apelanta zatraženo da dostavi dokaz da su predmetne nekretnine vlasništvo ostaviteljice odnosno da dostavi zk. izvadak da se predmetna nekretnina vodi na imenu ostaviteljice i koji nije stariji od šest mjeseci. S tim u vezi. Osnovni sud je naveo da je apelant dostavio Osnovnom sudu podnesak u kojem je naveo da nije u mogućnosti dostaviti novi zk. izvadak na ime ostaviteljice jer su provedene ostavine iza njene djece te je imovina uknjižena na imenima njenih unuka. S obzirom da Osnovni sud nije mogao utvrditi da predmetna imovina predstavlja imovinu ostaviteljice nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 135. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik BD BiH“ broj 5/01, u daljnjem tekstu: Zakon o vanaprničnom postupku ) za donošenje dopunskog rješenja pa je Osnovni sud apelantov prijedlog odbio kao neosnovan.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Rješenjem broj 097-0-Gž-09-001729 od 1. aprila 2010. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da je za Osnovni sud razlog za donošenje pobijanog rješenja bila isključivo činjenica da sud nije mogao utvrditi da je predmetna imovina imovina ostaviteljice. Međutim, po ocjeni Apelacionog suda, ovi razlozi ne opravdavaju donošenje rješenja kao u izreci s obzirom da je apelant tražio donošenje dopunskog rješenja zbog toga što prilikom raspravljanja zaostavštine iza ostaviteljice nisu bili navedeni svi njeni nasljednici. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da odredba člana 137. Zakona o vanparničnom postupku propisuje da, ako po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju neko lice koje nije učestvovalo u postupku za raspravljanje zaostavštine polaže pravo na zaostavštinu kao nasljednik, da ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će to lice uputiti da može svoje pravo ostvariti u parničnom postupku. Stoga i u skladu sa citiranom zakonskom odredbom nije bilo mjesta donošenju dopunskog rješenja (kako je to apelant tražio), pa je odluka sadržana u izreci prvostpenog rješenja u konačnici pravilna a nasljednici iza ostaviteljice, koji nisu učestvovali u raspravljanju zaostavštine, niti su obuhavaćeni Odlukom o nasljeđivanju Sreskog suda Brčko broj O:362/56 od 18. aprila 1957. godine, ukoliko polažu pravo na zaostavštinu kao nasljednici, svoje pravo mogu ostvariti, u skaldu sa zakonom, u parničnom postupku.

4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, a u vezi apelantovog navoda da mu je prekršeno i pravo na dom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku i nije pokretano bilo kakvo pitanja koje se odnosilo na apelantovo pravo na dom niti se eventulano kršenje tog prava može dovesti u kontekst sa konkretnim postupkom zbog čega su i ovi navodi apelanta neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant također smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tom iz navoda apelacije proizlazi da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2594/10 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio