Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/10 (S. i N. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2601/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2601/10, rješavajući apelaciju Siniše i Nade Davidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše i Nade Davidović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 370 od 29. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 393 od 26. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-07-0003354 od 5. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša i Nada Davidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 26. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 370 od 29. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž- 08-000 393 od 26. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-0003354 od 5. maja 2008. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1105/08, koja je donesena u plenarnom sazivu 25. septembra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelacija apelanata podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-07-000 755 od 10. marta 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P474/07 od 19. jula 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-2772/99 od 31. maja 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P108/07 od 5. februara 2007. godine na temelju kojih je apelantima utvrđen prestanak prava privremenog korištenja stana u Banjoj Luci, u Ulici Braće Jugovića br. 49/IV, koji je predmet osporenih presuda iz ove apelacije.
3. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke Okružnog suda, kao i u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede procesnih prava apelanata, niti utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također je zaključeno da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je apelantima kao privremenim korisnicima prestalo pravo na korištenje stana zbog povrata tog stana zakonitom i neometanom posjedniku i korisniku stana 30. aprila 1991. godine, koje se zbog toga smatra izbjeglicom i raseljenim licem uz pravo na povrat stana prema Aneksu 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, budući da je miješanje u ovo pravo apelanata bilo u skladu sa zakonom, imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
Osporene presude
4. Tužiteljica Raifa Husedžinović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je tužbom pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Fabrike obuće „Bosna obuća“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) i apelanata radi utvrđenja i predaje u posjed stana u Banjoj Luci, u Ulici braće Jugovića broj 49/IV (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-000354 od 5. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, kojom je utvrđeno da tužiteljica ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana na osnovu konačne odluke-liste prioriteta za dodjelu stanova Komisije za zaštitu prava radnika tužene od 15. jula 1991. godine, koja je potvrđena odlukama Osnovnog suda udruženog rada broj RS-I-187/91 od 28. maja 1992. godine i Višeg suda u Banjoj Luci broj Ž-458/94 od 16. augusta 1994. godine. Drugim stavom izreke presude je utvrđeno da je pravno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana od 4. septembra 2002. godine koji su apelanti zaključili sa tuženom pod brojem OV-16909/2 od 1. oktobra 2002. godine. U stavu IV izreke presude je naloženo tuženoj da sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana a u stavu VI je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, utvrđenje prava suvlasništva na predmetnom stanu i da se tužiteljici naloži uzdržavanje od daljnjeg uznemiravanja apelanata.
5. U obrazloženju presude su, prije svega, navedene nesporne činjenice i to da je tužena 1991. godine utvrdila rang-listu prioriteta za dodjelu stanova broj 554/91 od 15. jula 1991. godine na koju je uvrštena tužiteljica, da tužena tužiteljici nije izdala rješenje o dodjeli predmetnog stana zbog čega je tužiteljica vodila postupak za povrat stana u posjed. Spornim se ukazalo pitanje da li konačna lista prioriteta za dodjelu stanova koju je izdala tužena i koja je potvrđena presudama Osnovnog suda udruženog rada od 28. maja 1992. godine i Višeg suda u Banjoj Luci od 16. augusta 1994. godine predstavlja pravni osnov tužiteljici kao nosiocu stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) za nesmetano i trajno korištenje predmetnog stana, koje svojstvo je stekla po pravosnažnosti rang-liste na temelju presude Višeg suda u Banjoj Luci od 16. augusta 1994. godine. Po provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da se tužiteljica 8. septembra 1989. godine (Odlukom o dodjeli stana broj 2608/89) uselila u predmetni stan, dakle, prije 30. aprila 1991. godine, i da ga je napustila u junu 1993. godine zbog ratnih djejstava. Zatim je utvrđeno da je blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana zbog čega ima pravni interes da u konkretnom postupku koji je tužbom pokrenula utvrdi da je nesmetani i zakoniti korisnik predmetnog stana. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljica momentom useljenja imala pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, te je neosnovan navod apelanata da tužiteljici odlukom tužene nije dodijeljen stan. Budući da je pravosnažnost odluke o dodjeli stana uslijedila u vrijeme rata kada je tužiteljica već bila napustila Banju Luku, po mišljenju suda, nije ni bila u situaciji zaključiti ugovor o korištenju stana kako nalaže odredba člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). U to vrijeme tužena je raspolagala stanom i pored pravosnažne odluke o dodjeli spornog stana tužiteljici dodijelila ga je na korištenje apelantima. Međutim, tužiteljica je u konkretnom postupku postavila tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana koji su apelanti zaključili sa tuženom, kojem zahtjevu je udovoljeno na temelju odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, odredbama tog zakona je utvrđeno da korisnici napuštenih stanova u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine imaju status privremenog korisnika, čiji status prestaje potvrđivanjem predratnog posjednika, odnosno nosioca stanarskog prava. Na osnovu navedenog Osnovni sud je utvrdio da je ništav ugovor o otkupu koji su apelanti kao kupci zaključili sa tuženom kao prodavcem, jer je on zaključen suprotno odredbama člana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu vođen upravni postupak po zahtjevu tužiteljice na istom stanu. Kako je ugovor zaključen suprotno citiranoj odredbi Zakona a tužiteljica je zakoniti nosilac stanarskog prava, to ima i pravni interes da se utvrdi da je ugovor o otkupu zaključen protivno prinudnim propisima i da je na temelju odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apsolutno ništav. Budući da tužena odbija sa tužiteljicom zaključiti ugovor o zakupu stana, usvojen je zahtjev tužiteljice i tuženoj naloženo da s tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana. Osnovni sud je istakao da su apelanti zaključili ugovor o otkupu spornog stana koji nije mogao biti predmet otkupa, jer se po istom vodio spor pred nadležnim organom uprave, to je on apsolutno ništav zbog čega je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu i njihovo pravo suvlasništva.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 393 od 26. novembra 2008. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio da žalba nije osnovana i da provedeni dokazi potvrđuju da se tužiteljica po dodjeli predmetnog stana u njega uselila 1989. godine i da odluka tužene o dodjeli stana predstavlja punovažan pravni osnov za nesmetano i trajno korištenje stana tužiteljici u statusu nosioca stanarskog prava. S tim u vezi je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužiteljica ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i da je ispravna odluka u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanata, budući da su zaključili ugovor o otkupu stana koji nije ni mogao biti predmet otkupa, pa je takav ugovor apsolutno ništav a protivtužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu u cijelosti neosnovan, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. U odnosu na žalbene navode kojima apelanti ukazuju da je tužiteljica u vrijeme dodjele predmetnog stana bila NSP na drugom stanu u Banjoj Luci, te da stoga nije mogla steći status NSP, Okružni sud je istakao da nisu osnovani iz razloga što provedeni dokazi potvrđuju da se tužiteljica uselila u predmetni stan na osnovu odluke tužene, da je po okončanju rata zahtijevala i ostvarila povrat tog stana i da je apelantima na istom stanu utvrđen prestanak prava privremenog korišćenja.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 370 od 29. aprila 2010. godine reviziju apelanata odbio i drugostepenu presudu potvrdio istakavši da je pravilna i na zakonu zasnovana. Razloge drugostepene presude Vrhovni sud je prihvatio kao svoje naglasivši da je tužiteljici po zahtjevu za povrat od 21. maja 19099. godine vraćen u posjed predmetni stan, te da stoga tužena u vrijeme trajanja postupka povrata stana nije mogla sa apelantima zaključiti ugovor o otkupu stana i tužiteljicu lišiti prava korištenja stana koji joj je dodijeljen 1991. godine i u čijem je posjedu bila do 1993. godine.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi su istakli da su sve osporene presude zanemarile činjenicu da je tužiteljica predmetni stan držala u posjedu i da je istovremeno bila NSP na drugom stanu u Banjoj Luci, da je pogrešno utvrđeno da je stan bio u sporu i da nije mogao biti predmet otkupa, da je revizijski sud potpuno zanemario njihovo pravo vlasništva na predmetnom stanu kao najviši oblik vlasti na određenoj stvari. Smatraju da je ocjena dokaza bila pogrešna i neobjektivna zbog čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelacije Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
13. U konkretnom slučaju, razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da ocjena dokaza od redovnih sudova ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić