Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2685/10 (AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2685/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2685/10, rješavajući apelaciju AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Ip 000589 10 Pž od 25. maja 2010. godine Rješenja Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Ip 000589 08 Ip od 23. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Petrol» Banja Luka, PC Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 1. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Ip 000589 10 Pž od 25. maja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Ip 000589 08 Ip od 23. marta 2010. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 095-0-Ps-07-000-006 od 2. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000113 od 21. oktobra 2008. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i PP „Porat“ Foča (u daljnjem tekstu: izvršenik) je obavezan da apelantu na ime isporučene nafte, naftnih derivata i prirodnog gasa isplati iznos od 84.247,59 KM, uz pripadajuću zakonsku kamatu i naaknadu troškova parničnog postupka u iznosu kao u izreci presude.
3. Rješenjem Osnovnog suda o izvršenju broj 94 0 Ip 000589 09 IP od 5. januara 2009. godine usvojen je apelantov prijedlog za izvršenje i dozvoljeno izvršenje na osnovu izvršne i pravosnažne presude.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 94 0 Ip 000589 08 Ip od 23. marta 2010. godine djelimično je usvojen prigovor izvršenika izjavljen protiv Rješenja o izvršenju broj 94 0 Ip 000589 09 IP od 5. januara 2009. godine u dijelu koji se odnosi na glavni dug, kamate na glavni dug i troškove parničnog postupka, pa je rješenje o izvršenju ostalo na snazi i glasi da na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Ps-07-000-006 od 2. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000113 od 21. oktobra 2008. godine, dozvoljeno je apelantu izvršenje, a protiv izvršenika naplata glavnog duga u iznosu od 6.855,26 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 21. novembra 2008. godine. U pogledu troškova izvršnog postupka izvršenik je obavezan da troškove naknadi apelantu u visini kao u izreci rješenja.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvrešnik Osnovnom sudu podnio prigovor navodeći da se za donošenje navedenog rješenja nisu stekli uslovi, naime i apelant/tražilac izvršenja u svom poslovno-finansijskom knjigovodstvu ima evidentirano da mu je izvršenik u toku trajanja parničnog postupka i poslije donošenja prvostpene presude Osnovnog suda u Trebinju izvršio uplatu svih računa bliže navedenih u tužbi i presudi u ukupnom iznosu od 84.274,59 KM koji računi su predstavljali osnov za donošenje prvostpene presude tako da apelant u izvršnom postupku ne može potraživati naplatu istih računa, jer bi na taj način na strani apelanta došlo do neosnovanog bogaćenja. U svom podnesku od 4. marta 2009. godine izvršenik je istakao da je na račun apelanta uplatio troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM, a u završnoj riječi je predložio da na osnovu pravosnažene presude Osnovnog suda u Trebinju se dozvoli izvršenje apelantu radi naplate duga u iznosu od 6.855,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 21. novembra 2008. godine pa do isplate, a da u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostaje nepromijenjeno. U obrazloženju rješenja je dalje navedneo da je apelant svojim podneskom od 30. januar 2009. godine se izjasnio da je prigovor izvršenika djelimično osnovan navodeći da je do 31. januara 2009. godine izvršenik apelantu djelimično platio glavni dug i ostao je dužan iznos od 24.416,89 KM, zakonsku zateznu kamatu, troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM i zakonsku zateznu kamatu na troškove parničnog postupka. Takođe, u završnoj riječi apelant je precizirao prijedlog za izvršenje tako da apelant potražuje od izvršenika iznos od 26.416,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude počev od 21. novembra 2008. godine, kao i kamatu na iznos od 57.830,70 KM počev od 21. novembra 2008. godine, pa do datuma plaćanja po nalazu i mišljenju vještaka Slobodana Perovića, te da mu naknadi razliku troškova izvršnog postupka. a u završnoj riječi se izjasnio da je izvršena uplata troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM na njegov račun. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je vještak finansijske struke Slobodan Perović se izjasnio da je, postupajući po nalogu iz zaključka Osnovnog suda suda kojim mu je naloženo da utvrdi da li je izvršenik apelantu u cijelosti izvršio svoje obaveze po računima navedenim u presudi Osnovnog suda u Trebinju u iznosu od 84.247,59 KM, a nao snovu knjigovodstvene dokumentacije apelanta i izvršenika, utvrdio da dug izvršenika prema apelantu po računima iz presude Osnovnog suda u Trebinju iznosi 6.855,26 KM. Na osnovu člana 50. tač. 7. i 8. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03 i 64/05, u daljnjem tekstu: ZIP), Osnovni sud je djelimično usvojio prigovor izvršenika, te donio rješenje kao u izreci, a na osnovu vještačenja vještaka finansijeske struke koji je je, po mišljenju Osnovnog suda, na jasan, decidan i nedvosmislen način, a nakon izvršenog vještačenja dokumentacije apelanta i izvršenika, utvrdio da dug izvršenika po presudi Osnovnog suda u Trebinju i Orkužnog suda, prema računima koji su obuhvaćeni presudom, iznosi 6.855,26 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 21. novembra 2008. godine pa do ispalte.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 94 0 Ip 000589 10 Pž od 25. maja 2010. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 94 0 Ip 000589 08 Ip od 23. marta 2010. godine.
7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je Osnovni sud svoju odluku zasnovao na stanju spisa, te provođenju finansijskog vještačenja po vještaku finansijeske struke Slobodanu Peroviću koji je uvidom u dokumnetaciju samog apelanta utvrdio da je izvršenik djelimično izvršio svoju obavezute da mu je ostala neizvršena obaveza u iznosu od 6.855,26 KM, pa je Osnovni sud i obavezao ožalbenim rješenjem da se apelant na račun izvršenika naplati za iznos od 6.866,26 KM, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Navedeni finansijski nalaz Osnovni sud je u cijelosti prihvatio kao stručan i istinit, pa mu je poklonio punu vjeru, a prigovor apelanta nije prihvatio iz razloga što je vještak dopunski razjašnjavao svoj ranije dati nalaz i mišljenje. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio da je apelantov žalbeni navod neosnovan, jer je Osnovni sud ciejneći odredbu člana 50. tač. 7. i 8. ZIP-a, prihvatio utvrđene činjenice putem stanja spisa i finansijskog vještaka, te utvrdio obavezu izvršenika kao u izreci.
8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje ističe da su osporena rješenja donesena proizvoljno i suprotno ZPP-u i ZIP-u, jer izvršni sud ne može mijenjati pravosnažnu sudsku odluku, odnosno visinu dugovanja utvrđenu tom odlukom. Izvršni sud to može učiniti samo ako je dužnik-izvršenik, u međuvremenu, nakon donošenja pravosnažne sudske odluke, smanjio dug, a što nije slučaj u konkretnom predmetu. Na taj način mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je apelantu/tražiocu izvršenja neosnovano i nezakonito umanjeno potraživanje po pravosnažnoj i izvršnoj sudskoj odluci za iznos od 19.550,63 KM.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
1. Ustavni sud zapaža da je sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
2. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
3. U skladu sa članom VI/5,. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić