Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2709/10 (Č. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2709/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2709/10, rješavajući apelaciju Čedomira Burlice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Burlice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-06-001860 od 26. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4340/04 od 8. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedomir Burlica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001860 od 26. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4340/04 od 8. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-4340/04 od 8. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli uslovi za zaključenje kupoprodajnog ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo između Šumarskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavca i apelanta kao kupca, koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Ive Andrića broj 7 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za kupoprodajnu cijenu od 24.434,49 KM u certifikatima, te da se dosljedno tome tuženi obaveže da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor.
3. Po provedenom postupku Općinski sud je, nakon ocjene navoda stranaka i provedenih dokaza, utvrdio nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu po osnovu Rješenja o dodjeli stana od 9. maja 1978. godine, da mu je utvrđeno pravo na vraćanje stana u posjed 28. marta 2003. godine i da je uveden u posjed stana 4. septembra 2003. godine. Također, nije sporno da je apelant tuženom 26. februara 2004. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana i da tuženi do podnošenja tužbe sa apelantom nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana. Budući da je tuženi apelantu osporio pravo na otkup prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/098, 22/99, 27/99, 71/00 i 31/01, daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) spornim se ukazalo pitanje prava na otkup stana. S tim u vezi, Općinski sud je na temelju Rješenja JP Šumarstvo „Srpske šume“ broj 3629/00 od 12. juna 2000. godine i Odluke broj 3629/00 od 12. juna 2000. godine utvrdio da je apelantu dodijeljen na trajno korištenje dvoiposoban stan u Banjoj Luci, u Ulici Banović Strahinje broj 18, i da je taj stan kupljen za rješavanje stambenog pitanja apelanta u statusu dekana Šumarskog fakulteta u Banjoj Luci za iznos od 115.000,00 KM. Zatim je izvršen uvid u izvod iz knjige uloženih govora o otkupu stambenih zgrada i stanova Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove i utvrđeno da je apelant 9. oktobra 2003. godine upisan kao vlasnik dvoiposobnog stana u Banjoj Luci. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je na temelju odredbe člana 10. Zakona o prodaji zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je nakon povrata i uvođenja u posjed u predmetni stan (4. septembra 2003. godine) od drugog davaoca dobio stan u Banjoj Luci na kojem je pravo svojine stekao 9. oktobra 2003. godine upisom u knjigu uloženih ugovora. Prema odredbi člana 10. stav 2. Zakona o prodaji, slijedi da bi ugovor čije je zaključenje apelant zatražio bio ništav zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-001860 od 26. maja 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti žalbe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice za rješavanje konkretne pravne stvari i na njih pravilno primijenio materijalno pravo. Ocjenjujući provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, jer prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) građanin može biti NSP samo na jednom stanu. Dovodeći ovu odredbu u vezu sa odredbom člana 10. Zakona o prodaji, prvostepeni sud je pravilno zaključio da NSP, njegov supružnik ili član porodičnog doimaćinstva mogu pod uvjetima iz tog zakona otkupiti samo jedan stan. Ugovor koji je zaključen suprotno ovoj odredbi je ništav. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, pravilno utvrdio činjenično stanje i kroz provedene dokaze pravilno ocijenio da je apelant odlaskom u Banju Luku, gdje se trajno i zaposlio, riješio svoje stambeno pitanje, budući da mu je od drugog davaoca na korištenje dat stan koji je otkupio. Prvostepena presuda je, po ocjeni Kantonalnog suda, donesena na temelju relevantnih odredbi ZSO i Zakona o prodaji (član 10) kojim je jasno propisana mogućnost kupovine samo jednog stana.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su obje osporene presude utemeljene na konstataciji da je on kao NSP predmetnog stana u Sarajevu stekao pravo vlasništva na nekretnini u Republici Srpskoj, zanemarujući da je zahtjev za otkup predmetnog stana tuženom podnio mnogo prije nego što je izvršen upis prava vlasništva na nekretnini u RS. Smatra da su sudovi u tom smislu propustili ocijeniti činjenice koje su bitne za kupoprodaju a koje se ocjenjuju u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup. Posebno je ukazao na odredbe Zakona o prodaji u kojem ne postoji zabrana koja bi mu kao NSP u Federaciji BiH onemogućila posjedovanje nekretnine ili stana u RS. Smatra da je ocjena dokaza bila pogrešna i neobjektivna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelacije Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
10. U konkretnom slučaju, razmatrajući apelantove navode Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da ocjena dokaza od redovnih sudova ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić